POVIJEST GRKOKATOLIČKE SLAVONSKE EPARHIJE
Dr. Janko Šimrak
Longin Raić – grkokatolički vladika u Srijemu
Nakon kršćanske pobjede kod Mohača 12. VIII. 1677. bili su Turci protjerani iz Slavonije i iz Srijema. U to vrijeme pojavljuje se sa sjedištem u manastiru Hopovo (Opovo) u Fruškoj Gori, u kojem je u 17. vijeku neko vrijeme bilo sjedište episkopa, sjedinjeni vladika po imenu Longin Raić. O njemu su nam sačuvana u glavnom dva dokumenta. Prvi je diploma cara Leopolda od 30. III. 1688. Iz te se diplome vidi, da je Longin Raić već prije bio srijemskim vladikom sa sjedištem u Hopovu; da je prije rata protiv Turaka radio oko toga da se Srijem izbavi iz ropstva i da dođe pod kršćansku državu; da je za vrijeme samoga rata odlučno stajao na kršćanskoj strani i da je oko sebe u borbi protiv Turaka okupio najviđenije prvake naroda u Srijemu. Iz te se diplome nadalje doznaje, da je Longin Raić zaslužio carsko odlikovanje i radi toga, što je bio odlična roda, koji je kršćanstvu dao dvojicu patrijarha i 12 episkopa. Car Leopold utvrđuje Longina za vladiku pod uslovom, da bude trajno vjeran, odan i pokoran ne samo njemu nego i rimskom nadsvećeniku zajedno sa svojim vjernicima. Iz ovoga slijedi, da su sa Longinom Raićem prije izdanja diplome vođeni razgovori o sjedinjenju, na koje je on pristao. Te razgovore je po svoj prilici vodio tadanji rimokatolički biskup Franjo Jany. Da je tomu tako doista i bilo, vidi se iz same diplome, jer se u njoj stavlja na Longina Raića i drugi uvjet, da bude utvrđen kao vladika, da prizna nad sobom vlast tadanjeg srijemskog biskupa i njegovih nasljednika kao vikar za vjernike grčkoga obreda i da mu bude zajedno s vjernicima u svemu pokoran i podložan. Tu kondiciju nikada ne bi bio postavio bečki dvor, da nije bilo po srijedi intervencije rimokatoličkog biskupa. Ovdje se na žalost opetovalo ono isto, što se događalo u gornjoj Hrvatskoj sa marčanskom biskupijom. Rimokatolički biskupi nisu se zadovoljavali samo time, da Longin Raić prizna sjedinjenje sa Svetom Stolicom nego su tražili, da bude njihov vikar u duhovnim stvarima bez redovite biskupske vlasti. To se ljuto osvetilo uniji u gornjoj Hrvatskoj, a to će joj se naskoro i ovdje još ljuće osvetiti. I ovdje će se opetovati stara igra. Rimokatolički episkopat taži potpunu pokornost bez svake crkvene samostalnosti zanesen idejama latinizma a s druge strane će doći patrijarh Arsenije, koji će čitavu svoju akciju protiv unije graditi baš na sramoti te ovisnosti sjedinjenog biskupa od latinskih biskupa. To će konačno uniji u Srijemu i Slavoniji iskopati rani grob. Težnja za vlasti pobijedila je i ovom prilikom ljubav prema kršćanskom jedinstvu i jednakosti. Baš ta ovisnost nije samo vezala ruke vladikama u njihovom radu, jer ih latinski biskupi nisu razumjeli, niti su ih mogli razumjeti, nego ih je ogorčavala i ponizivala. To su dobro zapazili i svi vjernici i nastojali su, da što prije stresu sa svojih leđa takvu uniju.
Drugi dokument o sjedinjenom biskupu Longinu Raiću nalazimo u spomenici križevačkog biskupa Konstantina Stanića od godine 1810. On pripovijeda, da se u Srijemu pojavljuje kao prvi grko¬katolički biskup Longin Raić, koga je imenovao car Leopold g. 1688. na prijedlog dvorskog ratnog vijeća i kardinala Kolonića, ostrogon¬skog nadbiskupa. On da je rezidirao u manastiru Hopovu u Srijemu i da mu se vlast protezala nad svim srijemskim manastirima i narodom grčkoga obreda u Srijemu i donjoj Slavoniji. Isti Stanić pripovijeda, da je godine 1801/2 osobno pohodio fruškogorske manastire, pa da je tu našao razne zapise, iz kojih da se vidi, da su kaluđeri iz tih manastira bili slani u manastir Marču i obrnuto da su marčanski vladike kaluđere iz Marče slali radi samostanskog življenja u manastire u Fruškoj Gori. Iz toga Stanić izvodi, da su ovi manastiri bili grkokatolički i podložni marčanskorn biskupu. Stanić navodi kao razlog postanka ove nove grkokatoličke biskupije činjenicu, što se Pavao Zorčić priznao vikarom zagrebačkog biskupa, pa tako marčanski biskupi nisu više imali prava vršiti crkvenu vlast na teritoriju drugih biskupija, i osim toga je pre¬stala svaka veza marčanskog biskupa sa Srijemom, nakon što je osvojen po Turcima.
Picot – Pav1ović na svoju ruku prikazuje postanak i razvitak sjedinjenog vladičanstva u Srijemu ovako: „Ujedinjeni napori kardi¬nala, katoličkog vladike sremskog Franje Janije (Janny) i mnogobroj-nog osoblja, kojemu beše povereno, da uredi i upravlja zemljama, što behu navodno zadobivene od neprijatelja, navedu neke Srbe u Sremu, da prime uniju. Dobro se čuvahu, da ne kažu prvim pokrštenjacima, da im valja prigrliti katoličanstvo; s njima se učini, kako obično čine ježoviti; nadahu se, da će ih navesti, da malo po malo pređu u zapadnu crkvu i u germanštinu. Glavni posao beše, da se od svoje volje ili na silu sastavi nekoliko pristalica, pa da im se dade vladika. Poslovođe carevine brzo izvrše taj posao. Longin Raić se postavi za grčko-sjedinjenog vladiku u Slavoniji 30. marta 1699. Da bi se po potrebi i na njega živo motrilo, postave katoličkog vladiku Janiju kao građanskog upravnika (administratora, foispana) na ćelo sremske županije, koja skorice bi nanovo uređena (16. marta 1689). Jovan N. Tomić poveo se u svemu za ovim pričanjem na ovaj način. „Kako se nije moglo odmah uništiti pravoslavlje, trebalo ga je oslabiti računali su izvršioci ćesarske politike. I to je počelo prvo od krajeva naseljenih pravoslavnim življem, koje je bila zauzela ćesarska vojska. Prema tom kardinal Kolonić, biskup sremski Franjo Jahija (?) i vojničke starješine latiše se prvo da Srbe u Sremu pridobiju za uniju, posle čega će ih potpuno prevesti u katoličanstvo. Pa pošto se izvestan broj ovih pridobio, 30. marta 1688. god. za unijatskoga vladiku carskim pismom bi postavljen Longin Raić, koji nad sobom priznade vlast papinu i katoličkoga biskupa, i imade da posluži oruđem za daljnji rad ćesarevaca u tome duhu”. Ivić dr. Aleksa pripovijeda o Longinu Raiću ovo: „Car je bio podložen utecaju jezuita te po njihovom savetu imenuje 1688., dakle još pre velike seobe srpske, Longina Raića za unijatskog srpskog episkopa u Sremu, a kad ovaj 1694. umre, namesti na to dostojanstvo Petra Ljubibratića”.
Izjave ove trojice treba svesti na pravu stazu. Prije svega treba naglasiti, da je bečki dvor svoje odnose prema sjedinjenima i prema nesjedinjenima udešavao ne na osnovi kakvih religioznih načela nego samo na osnovi momentalnih političkih interesa. Kad im je bila za političke interese korisna unija, pomagali su je i dakako ujedno tim svojim pomaganjem uništili; a kad im je opet trebalo pravoslavlje, pomagali su ga rukama i nogama protiv unije i protiv katolika latinskoga obreda. Isto tako treba otvoreno priznati, što smo već gore istakli, da se tadanji rimokatolički kler na čelu sa srijemskim biskupom Janyem nalazio na stanovištu latinizacije i u crkvenoj upravi i u obredu. Oni su uniju smatrali samo kao prvi stupanj prijelaza na zapadni obred. Malo je bilo među tim klerom dalekovidnijih ljudi, kao što je na primjer bio glavom kardinal Kolonić i Isusovci, koji su nastojali, da se sjedinjenoj crkvi što više ide u susret i u pitanju crkvene uprave i u pitanju obreda. To je historijska činjenica, koju nitko ne može pobiti, pa ma gajio u svojoj duši ne znam kakvu averziju ili predispozicije prema Koloniću i prema Isusovcima. To dakle dvoje treba priznati, ali iz toga ne slijedi, da se Longin Raić nije pridružio sjedinjenju sa uvjerenjem punim idealizma. Turci su na čitavoj liniji uzmicali pred složnim kršćanstvom istočnog i zapadnog obreda. Jedni i drugi našli su se rame o rame u borbi protiv stoljetnih tlačitelja. Pa koja je ideja bila bliža jednima i drugima, nego vjersko jedinstvo? Longin Raić je dakle učinio ono, što bi svaki drugi pravi vladika na njegovom mjestu morao bio učiniti. Misao velike kršćanske solidarnosti pobijedila je u njega sve druge misli i sve druge zapreke. On je plemenitom gestom pregorio i to, da bude vikar srijemskog biskupa, samo da dođe do sjedinjenja.
Što je dalje bilo s Longinom Raićem; kako dugo je sjedio na biskupskoj stolici u Hopovu; kada je umro, ne znamo, jer nam o tomu stara pisma ništa ne kazuju.
Grkokatolički biskup Job Raić
Godine 1688. prešao je na uniju u Pečuhu tamošnji pravoslavni paroh sa gotovo 200 svojih vjernika. Osamnaestorica narodnih prvaka i 20 žena svečanim su načinom ispovjedili katoličku vjeru u isusovačkoj crkvi u Pečuhu. . U mjesecu studenom god. 1689. došao je do Tulija Miglio, baruna od Prumberga, savjetnika dvorske komore i carskog komesara u osvojenim krajevima donje Slavonije i Ugarske Job Raić, prvak (iguman) kaluđera manastira Sv. Nikole u Orahovici u gornjoj Slavoniji, i izjavio, da će on, 17 parohija, koje stoje pod njegovom vlasti, i manastir kaluđerica, koji se nalazi u blizini spomenutog manastira Sv. Nikole, is- kazati poslušnost i pokornost svetoj rimskoj crkvi; da će o tome položiti svečanu prisegu i da će učiniti, da svi ne samo njemu podložni vjernici nego i svi raskolnici u čitavoj Slavoniji tako svjetovnjaci kao i crkovni ljudi, koji se nalaze pod srijemskim episkopatom, uči u sjedinjenje sa istom rimskom crkvom i to zakletvom potvrditi, kad Tulio Miglio dođe osobno u one krajeve. Na osnovu te izjave pozvao je komesar početkom slijedeće godine 1690. prijateljskim načinom u Pečuh prvake svećenika, starješine manastira i izaslanike općina, osobito Stolnog Biograda, Simontorny-e, Sigeta, Ozore, Mohača, Šikloša, Kapošvara, Dobrokoza, Dombo, Sasd-a i ostalih mjesta između Dunava i Drave. Sve je carski komesar predao radi pouke u katoličkoj vjeri isusovcima u Pečuhu, koji da su svjesno izvršili ovaj apostolski posao, potpuno ih poučili u dogmama pravovjerne rimske vjere, doveli ih do priznanja i ispovijedanja jedne jedine i vječne katoličke i apostolske istine pod jednom vidljivom, vrhovnom i univerzalnom glavom sviju vjernika na svijetu rimskim prvosvećenikom, kojemu su obećali u svemu se pokoravati. To su isto kasnije izjavili i pred samim carskim komesarom. Sad nije ništa drugo preostalo nego da se obavi svečani čin sjedinjenja. To da je učinjeno u isusovačkoj crkvi u Pečuhu dana 18. siječnja 1690. kao na dan ustoličenja Sv. Petra na rimskoj stolici. Tomu javnom i svečanom činu prisustvovali su prvaci crkvenih i svjetovnih staleža i ogromna masa naroda. Pontifikalnu službu je služio srijemski biskup Franjo Jany. Za vrijeme službe položili su jasnim glasom u njegove ruke zakletvu i ispovijest rimsko-katoličke vjere. Zarekli su se, da će čvrsto i bez opoziva vjerovati i za istinu držati sve ono, što vjeruje i drži sveta majka rimska crkva, a da će samo pridržati svoj stari grčki obred. Isto su se tako zakleli, da će rimskom nadsvećeniku iskazivati svaku dužnu poslušnost i pokornost kao Kristovom nasljedniku na zemlji i nasljedniku Sv. Petra. Svi su izjavili, da ovom svojom zakletvom vežu sve svjetovnjake i klerike između Dunava i Drave, kao da su oni osobno nazočni, pa se oni imaju smatrati kao sjedinjeni. Kao uvjete sjedinjenja potpisali su i ovo: 1. da svake godine najmanje tri puta služi latinski svećenik u grčkoj crkvi i obratno svaki na svom obredu; 2. da drage volje primaju Isusovce, kad će u grčkim crkvama propovijedati ili katekizam tumačiti; 3. da po mogućnosti šalju na nauke u isusovačke škole one svoje sinove, koji će se posvetiti svećeničkom zvanju; 4. da najmanje u onim mjestima, gdje su pomiješani sa latinima, u svetačke dane ne rade javne poslove. Kad se sve to završi u crkvi, zapjevana je zahvalna pjesma Bogu. Pečujski građani opalili su tri puta puške u znak radosti, dok su sa zidina tvrđave grmili topovi. U prisegi, koju je svaki učesnik posebno morao položiti, istaknuta je vjera u ishod Duha Svetoga od Oca i Sina, u svetu katoličku apostolsku Rimsku crkvu kao majku i učiteljicu sviju crkvi, u rimskog nadsvećenika kao nasljednika Sv. Petra prvaka apostola i namjesnika Isusa Krista.
Drugi dan iza toga čina pristupio je Tulije Miglio organizaciji ujedinjene crkve između Dunava i Drave i svojim dekretom od 19. I. 1690, naložio je do konačne carske odluke svima svećenicima i popovima da Eutimiju Njegomoreviću, igumanu i arhimandritu manastira Sv. Mihajla Arkanđela u Grabovcu kao sjedinjenom sa kato¬ličkom rimskom crkvom, iskazuju svako poštovanje i poslušnost; dopuste vizitaciju; da vrše njegove odredbe u svim parohijalnim pi¬tanjima pod određenim kaznama i uz gubitak beneficija. Ako se koja parohija isprazni, imat će novi poglavica sjedinjene crkve između Du¬nava i Drave predložiti tri kandidata, od kojih će jednoga car posta¬viti za paroha.
Tako je privremeno uređena organizacija sjedinjene crkve na osvo¬jenom teritoriju između Dunava i Drave, pa je trebalo urediti i crkvene prilike preko Drave u Slavoniji i Srijemu to više, što je sjedinjeni srijem¬ski vladika Longin Rajić bio već umro. Tulije Miglio je naime već drugi dan iza one svečanosti u Pečuhu poslao dvorskoj kancelariji iz¬vještaj, kako je Job Raić, starješina odličnoga manastira Sv. Nikole u Orahovici, zajedno sa 16 paroha i jednim manastirom kaluđerica u blizini Orahovice prihvatio jedinstvo sa Svetom Stolicom. Dana 30, istoga mjeseca siječnja 1690. upravlja isti na talijanskom jeziku pismo na samoga cara Leopolda šaljući original spomenutog dokumenta o uniji u Pečuhu 18. 1. Miglio ističe, da su se oko obraćenja uz njega mnogo trudili Isusovci. Da je tako brzo došlo do unije, ima se zahvaliti izvrsnom držanju Joba Rajića, arhimandrite manastira Sv. Nikole. Bile su na putu mnoge zapreke radi toga, jer su bili uvjereni, da se moraju ponovno krstiti. Osobita zapreka je bila „sablažnjivi postupak” pečujskoga biskupa Radanay-a, koji je počinio prave ispade. Na dan svečanosti pucalo se iz topova, da se tako pridobiju za svetu stvar i ostali, kojih imade veliki broj u Slavoniji. Miglio dalje kaže, da je za čitavo vrijeme boravka Joba Raića i svih ostalih svećenika i izaslanika u Pečuhu sve izdržavao o svom trošku. Isto je tako obećao Jobu Rajiću, koji imade veliko poštovanje u narodu, da će ga naskoro povesti na svoj trošak u Srijem sa nekoliko njegovih kaluđera. Radi toga moli cara, da mu dade naslov biskupa, kao što je u svoje vrijeme dao pokojnom njegovom bratu Longinu. Dana 4. travnja te godine stavila je dvorska bečka kancelarija u tom smislu prijedlog caru Leopoldu, koji je dao svoje odobrenje. Iza toga je dvorska kancelarija 15. travnja zamolila ugarsku dvorsku kancelariju, da nađe biskupski naslov za Joba Rajića i da to javi dvorskoj kancelariji za daljnji postupak. Što se dalje dogodilo sa Jobom Rajićem, ne znamo, samo znamo, da ga je u biskupskoj časti naskoro naslijedio Petronije Ljubibratić.
Grkokatolički vladika Petronije Ljubibratić
Andrija Kačić Miošić spominje rod Ljubibratića i kaže zanj: „U broju gospode bosanske, oliti knezova slovinskih, nahode se Comites, tj. knezovi jasne kuće Ljubibratića, od staroga i plemenitoga grada. Trebinja u deržavi hercegovačkoj, podložan sada caru Otmanoviću. U ovomu dakle gradu jest i sada kuća gospode Ljubibratićah, od kojih u stara vremena izlažahu vladaoci od gradovah i državah na misto banah… Izadjoše od ove kuće krepostni i veleznani duhovnici svetoga Basilija, episkopi oliti vladike slidjenja gerčkoga, kakono presvitli otac Petronije, vladika Slavonije”. Na istom mjestu navodi Kačić-Miošić i genealogiju Lju¬bibratića, pa kaže, da se Petronije rodio od Radoslava. Na koncu pje¬sme od vitezovah Ljubibratićah” kaže:
„Od ovoga roda gospodskoga, na oružju vazda junačkoga,
Vladike su vazda izlazili,
I duhovni vladaoci biIi.
Od istočne crkve bogoslovci Svetjenici i duhovni oci igumani
i arkimandrite, to poznaje i malahno dite.”
Čorović V. kaže, da su Ljubibratići veliko hercegovačko pleme, čija starina potiče iz 14. vijeka. lz toga plemena da je potekao herce¬govački vladika Simeon Ljubibratić u drugoj polovini 17. vijeka, koji je 1682. godine postao beogradskim metropolitom. Iz iste je porodice i Petar ili Petronije Ljubibratić, sjedinjeni srijemski i slavonski vIadika. Grujić Radovan kaže, da je Ljubibratić Petronije bio arhimandrit u Beogradu kod svoga strica Simeona do 1690. Sa patrijarhom Arsenijem da je prebjegao u Sv. Andriju kod Budima. Prvi dokument o Ljubibratiću nakon njegova prijelaza na kršćansku stranu sačuvan nam je u budimpeštanskom dvorskom arhivu pod da¬tumom od 18. II. 1692. Carski ratni komesar J. A. Schweidler izdaje toga dana na izričitu molbu Ljubibratiću svjedočanstvo, da je za čitavo vrijeme, dok su Beograd i okolni krajevi stajali u carskom posjedu, mnoge usluge učinio carskoj vojsci kao srijemski biskupski vikar. On da je u to vrijeme prelazio u turske krajeve i nagovarao porodice, da se nasele u krajevima, koji su bili opustošeni od obiju vojska u Srijemu i Slavoniji, a koje je zauzela kršćanska vojska. Nakon što su Turci pre¬oteli Beograd da je utekao sa mnogim drugima odličnim porodicama ispod turskog jarma pod utočište cara i da se zaputio u Sv. Andriju, gdje da i sada (1692.) boravi.
Nisam mogao pravo razabrati, zašto je Petronije Ljubibratić zatražio ovakvo svjedočanstvo od carskog komesara. Po svoj prilici da se već tada radilo o njegovom postavljenju za vladiku i da je on stupio u bliže veze sa kardinalom Kolonićem. To nas ujedno upućuje i na to, da se Petronje Ljubibratić već tada razišao sa patrijarhom Arsenijem i da je odlučio poći svojim neovisnim putem. Kako je došlo do toga; kako je i kada Ljubibratić i u kojim prilikama bez obzira na prisutnost i na protimbu patrijarha Arsenija prešao na uniju, nije nam zapisano u do¬kumentima, ali već 1694. godine 31. III. izašla je u Beču diploma cara Leopolda, kojom se Petronije Ljubibratić postavlja vladikom u mana¬stiru Sv. Nikole u Hopovu pod naslovom biskupa, Laenskoga i Srijem¬skoga”. Iz te diplome mnogo ćemo doznati o Petroniju Ljubibratiću. Prvo iz nje slijedi, da je on u vrijeme, kad je diploma izdavana, bio arhiman¬drit i generalni vikar to jest namjesnik beogradsko-srijemske mitropo¬lije; da je bio članom reda Sv. Vasilija; da se svojim uslugama i radom, koji su proistekli iz čiste kršćanske pobožnosti i revnosti, velikim i jasnim uspjehom trudio oko toga, da raški ili vlaški narod u Srijemu bude caru odan, kako to svjedoče mnoga pismena svjedočanstva i pre¬poruke svjetovnih i crkvenih dostojanstvenika i državnih službenika, koje u sebe ima Ljubibratić.
Iz ovoga sada razumijemo, da je Ljubibratić ono svjedočanstvo, koje smo gore naveli, tražio ne samo od komesara Schweidlera nego i od drugih velikaša i carskih činovnika, da se tako u zgodnom času može na dvoru preporučiti. Dalje se u diplomi kaže, da je Petronije Ljubibratić obećao, da će nadalje oko toga raditi, da raški narod u Srijemu i dalje vjerno služi caru. Iz toga stavka izgleda, da je Ljubibratić u to vrijeme već boravio u Srijemu među svojim vjernicima.
Samo imenovanje glasi u diplomi ovako: „Odlučili smo istoga Petronija Ljubibratića kao vrlo zaslužnu i sposobnu osobu našom kraljev¬skom vlasti izabrati i imenovati biskupom biskupije vlaške i srijemske kod Sv. Nikole u Opovu sa prisajedinjenim manastirima grčkog obreda, koja (biskupija) je doista i po pravu ispražnjena sada nakon smrti nekoć časnoga redovnika Longina Rajića, posljednjega pravoga i zakonitog posjednika istog vladičanstva; da mu dademo i udijelimo isti episkopat vlaški „Laenski” i Sriemski kod Svetoga Nikole u Opovu sa prisajedi¬njenim manastirima grčkog obreda i sa svim pravima, prednostima, oprostima, koristima i dohocima ma koje ruke, koji spadaju na episkopat”.
Ovaj dekret je načinjen u ugarskoj dvorskoj kancelariji, pa je zato Ljubibratić dobio naslove biskupske, koji su se nalazili u toj kraljevini. Kako je došlo do naslova „Laensis” i odakle on potječe ? Taj se naslov ne može tražiti in partibus infidelium, jer car nije imao prava imeno¬vati ma koga biskupa na taj naslov nego samo papa. Car je mogao Ljubibratića imenovati na naslov biskupije, koja se nalazila u Ugar¬skoj. U popisu naslova biskupija u Ugarskoj i Hrvatskoj, koji se čuva u bečkoj nuncijaturi u sedamnaestom vijeku, nije se nalazio ovaj na¬slov.
Kao sjedište Petra Ljubibratića određuje se manastir Hopovo u Fruškoj Gori.
Na kojem je teritoriju Petar Ljubibratić vršio jurisdikciju? U ovoj diplomi je samo govor o Srijemskoj biskupiji. Posebnim se načinom ističe, da pod crkvenu vlast Petronija Lju¬bibratića spadaju svi manastiri u Srijemu. Čudno¬vato je, da se kao njegov predšasnik ne spominje Job Rajić, za koga se čini, da je tom biskupijom upravljao od smrti svoga brata Longina do toga vremena (1690.-1694.). U diplomi nema spomena krajeva u Slavoniji pa je tako opet iskrsla zagonetka, da li je u to vrijeme još živio Job Rajić i bio vladikom u Slavoniji oko Požege i Pakraca ili je Petronije Ljubibratić od početka upravljao ne samo srijemskom biskupijom sa sjedištem u manastiru Hopovu nego i sa slavonskom biskupijom sa sje¬dištem u manastiru Orahovici? Iz toga bi opet izgledalo, da je Job umro istom godine 1699., a ne 1694., jer je Petronije Ljubibratić istom godine 1699. dobio drugu diplomu, kojom se imenuje i biskupom u Slavoniji.
Ali da vidimo, što dalje kaže diploma! Car Leopold imenuje Lju¬bibratića pod uvjetom, da ispovjedi dužnu vjernost, odanost i poslušnost prema najvišem nadsvećeniku rimskom papi zajedno sa svojim vjernicima i da u tomu ustraje. Ujedno se kao uvjet postavlja i to, da kao vikar iskazuje latinskom srijemskom biskupu poštovanje i poslušnost, jer se pod njihovom vlašću kao ordinarija nalaze svi vjer¬nici grčkoga obreda u Srijemu.
Pet godina iza te diplome izdao je car Leopold 26. V. 1699. drugu diplomu za Petronija Ljubibratića. U prvom dijelu ove diplome opetuje se gotovo od riječi do riječi diploma iz godine 1694. sa tom razlikom, što je umetnuto, da je Petronije Ljubibratić za cara stekao zasluga ne samo među narodom u Srijemu nego i u susjednim krajevima donje Slavonije i da je kroz tri godine, iskazivao caru usluge. U drugom dijelu diplome najprije se kaže, da je Ljubibratić molio, da car izda novu diplomu, koja će biti narodu razumljivija nego prva. Osim toga je on molio, da se prva diploma još jednom potvrdi i proširi.
Sad nastaje pitanje, zašto je Ljubibratić smatrao, da prva diploma nije narodu jasna, zašto je tražio potvrdu prve diplome i njeno proši¬renje? Odgovor na ta pitanja dati će sam sadržaj diplome. Na izričitu dakle Ljubibratićevu molbu ponovno se on imenuje vladikom ,,VIaš¬kim i Srijemskim ili „Donje Slavonije” naroda grčkoga obreda. Prije svega se čini, da bi se baš ovdje mogao naći ključ za tumačenje naslova „Laensis”, koji je spomenut u diplomi od god. 1694. Na mje¬sto „Laensis” morat će se po svoj prilici čitati ,,Lachensis ili „Vla¬chensis”, pa bi tako to pitanje bilo riješeno. Ali je ovdje dalje zanimljivo to, da se naslov biskupa „Vlaškoga” i „Srijemskoga” smatra jednakim naslovu vladike „Donje Slavonije”. Prema tomu bi izgledalo, da je Petronje Ljubibratić odmah od početka bio imenovan biskupom ne samo Srijema nego i vjernika grčkog obreda u Donjoj Slavoniji oko Požege, Orahovice i Pakraca, pa bi se tako i smrt Joba Rajića morala postaviti u godinu 1694. Dalje se u diplomi podjeljuju Petronju Ljubibratiću sve mi¬losti, oprosti, slobostine i povlastice (prvenstva), koja pripadaju osta¬lim ujedinjenim biskupima sa rimskom crkvom. To će reći — tako se nastavlja u diplomi da se njemu imadu pokoravati svi manastiri, arhiprezbiterati, parohije, stranoprimališta, crkve i kapele, koje se na¬laze u tom episkopatu sa svima arhimandritima, igumanima, parosima, prezbiterima kaluđerima i kaluđericama. Niko niti iz redova laika niti iz redova klera, pa ma koje časti bio, ne smije se pačati u njegova du¬hovna i crkvena prava osim Ljubibratićevih ordinarija (latinskih bis¬kupa), u čijim se biskupijama nalazi njegovo vladičanstvo. Arhimandrite, igumani i parosi grčkog obreda ne mogu se postavljati bez njegova odo¬brenja. On jedini ima pravo na parohije namještati vrijedne, a zbaci¬vati nevrijedne. Ujedno domovi crkveni i zemlje, koje satni obrađuju bez kmetova, izuzeti su od svakog poreza. Na koncu diplome strogo se nalaže, da ga svi arhimandriti, arhiprezbiteri, igumani, parosi i ostali prezbiteri i crkvenjaci, zatim kaluđeri i kaluđerice, koji se nalaze u Lju¬bibratićevom vladičanstvu, imadu smatrati pravim svojim vladikom i da se imaju pokoravati njegovoj vlasti.
Sadržaj ove diplome kao da nam kaže, da je u Srijemu odmah u početku došlo do oštre borbe između Ljubibratića i Arsenija, koji je protiv njega podizao kler i nastojao ga onemogućiti. Petronje Ljubibratić je uza svu tešku borbu ostao vjeran jedinstvu i nije se dao po¬kolebati niti laskanjem, niti grožnjama.
Petronije Ljubibratić i Arsenije zvani Černojević
O borbi između sjedinjenog srijemskog i donjoslavonskog biskupa Petronija Ljubibratića i patrijarhe Arsenija našao sam u arhivu Jugoslavenske Akademije u Lopašićevoj zbirci više dokumenata, koji nam tu borbu jasno osvjet¬ljuju. Prvi dokument sadrži Ljubibratićevu predstavku na cara Leo¬polda, koja je napisana ili odmah iza imenovanja 1694. god., ili nakon ponovne potvrde za vladiku god. 1699. U predstavci ističe Ljubibratić, kako je „upao u otvorenu mržnju, lične grožnje, progone Arsenija istoga obreda nadbiskupa, niti za sam život nisam siguran, budući da je prije pet godina tako pogubljen moj kapelan (tajnik). On se (Arsenije) kao neprijatelj sjedinjenih biskupa i sve¬ćenika bezobzirno upliće u (sjedinjenu) biskupiju u Ugarskoj, Slavoniji i Hrvatskoj, koje ima pravo podjeljivati jedino vaše kraljevsko veličan¬stvo i koje imadu svoje zakonite nadbiskupe ostrogonske i kaločke, i mene silno progoni, jer svuda postojano ispo-vijedam istu katoličku vjeru. Radi toga ponizno molim vaše veličanstvo, da se milostivo pobrine za moj ži¬vot, sigurnost i slobodno kretanje, i da istom nadbiskupu Arseniju ozbiljno naloži i zapovijedi, da se nikako ne upliće niti on sam, niti preko svojih ljudi, niti preko pisara u moja biskupska prava ili u moju biskupiju ili u narod, koji je meni povjeren; da ne traži moju ovisnost od sebe i da ne zasijeda mojemu životu. Tako moli i zaklinje najponizniji i najpobožniji (najodaniji) vazal Pe-tronije Ljubibratić”. Ovo nam pismo jasno svjedoči, da je Petronje Ljubibratić iskreno pristupio sjedinjenju, da je on tomu sjedinjenju ostao vjeran uza sve grožnje, navale i progone sa strane Arsenija nazvanog Črnojevića; da je on za sjedinjenje bio spreman dati i sam život; da je nedavno jedan od njegovih najbližih svećenika ubijen radi toga, što je pristao uz sje¬dinjenje. Ovaj nam dokument ujedno jasno svjedoči, do koje se mjere razvila borba između Arsenija i Ljubibratića i kako su neistinite sve one tvrdnje, prema kojima bi se Ljubibratić imao odreći unije na smrtnoj postelji i tobože se izmiriti s patrijarhom. Patrijarh Arsenije je odgovorio na tu tužbu. Ugarska dvorska kancelarija šalje tužbu i odgovor slavonskom vrhovnom zapovjedniku Starembergu, pa ga moli, da stvar ispita i stavi svoje prijedloge za rije¬šenje (Fiedler op. c. 23. 24).
Ali da vidimo, kako se dalje razvijala borba! Godine 1701. piše opet Ljubibratić caru Leopoldu o progonima sa strane Arsenija ovako
„ lz priloženoga naloga prečasnog gospodina Arsenija, raškoga nad¬biskupa, koji je po turskom načinu pečaćen, i iz sabranih svjedočanstava slavne ispitne komisije, moći će dobro razumjeti vaše presveto veličanstvo, kolika progonstva i zasjede trpim već sedam godina od spomenutoga nadbiskupa samo radi toga, što čvrsto i postojano ispovijedam pravo¬vjernu istinu svete rimske crkve i što se poko¬ravam ne njemu nego ‘uzoritom nadbiskupu (Koloniću), primasu kraljevstva. Zborovi naroda, koje on saziva, nisu samo pogibeljni mojem ži¬votu nego mogu provaliti u javnu pobunu”.
Arsenije se dakle protiv Petra Ljubibratića služio omiljelim sred¬stvom, pa je protiv Ljubibratića svuda sazivao narodne zborove, da tako uništi uniju.
Ali da vidimo treći izvještaj o progonima Arsenija! Petronije Ljubi¬bratić se tuži iste godine caru Leopoldu ovako: „Vaše presveto veličan¬o sigurno je doznalo, kako trpim teške i dalje nepod¬nošljive progone već sedam godina od prečas¬noga Arsenija, raškog nadbiskupa, koji mi se otvoreno grozi smrću. Nadam se, da će me u buduće od njih osloboditi ozbiljni milostivi nalozi Vašega presvetoga veličanstva”. U istom se pismu tuži, da ga Arsenije smeta i u samom sabira¬nju milostinje i da ga prikazuje pred narodom kao krivovjerca. Ljubibratić opisuje u tom pismu i svoje bijedno stanje. Poput kaluđera mora ići od sela do sela i kupiti milostinju, da ne¬kako može preživjeti u onom divljem kraju. Osim toga da mora izdrža¬vati i jednoga drugoga biskupa, koga njegovi progone radi unije, koju je sklopio sa svetom rimskom crkvom. Za toga biskupa kaže, da mu je vikar i brat. Osim toga mora izdržavati i druge svećenike, bez kojih ne može biti, a ništa drugo nema do milo¬stinje.
U kakvom se položaju nalazio Petronije Ljubibratić, rječito nam pokazuju ta tri dokumenta. S jedne je strane bio izložen neprestanim zasjedama i napadajima Arsenija, a s druge strane je živio u najtežim nevoljama. Osim toga kroz sedam godina nije bio potvrđen za vladiku, pa tako nije mogao posvećivati svećenike, nego su svi polazili do Arse¬nija, koji ih je redio. Tu se dakle na vlas isto dogodilo, što i u gornjoj Hrvatskoj. Pitanje potvrde Petra Ljubibratića odgađalo se od godine do godine kao i u Marči. Te nam žalosne prilike najbolje crta sam Pe¬tronije Ljubibratić u svom pismu na cara Leopolda godine 1701. ovako:
„Presveto carsko i kraljevsko veličanstvo, gospodine, gospodine naj¬plemenitiji ! Pošto je prije nekoliko godina Bog blagoslovio oružje uzvišenga vašega veličanstva, da oslobodi Ugarsku ispod turskoga jarma i pošto je zauzeta Požega, ja kao sjedinjeni svećenik grč¬kog obreda zamolio sam vaše presveto veličan¬stvo, da me potvrdi u crkvenom starješinstvu i postavi u dušpastirstvu onoga kraja, a isto tako u naslovnom vladičanstvu onih strana. Sve do danas sam se trudio, da se s Božjom pomoći premnoge duše povrate Gospodnjem stadu i da premnoge revno misle na svećenički stalež. Ako izvršenje te namjere ne biva sa oprezom, može više zla nanijeti, pače uzdržati i umnožiti raskol, ako naime oni, koji hoće stupiti u crkveni stalež primanjem redova, nemaju drugoga biskupa, komu bi pošli, kao što i nemaju, nego moraju ići spomenutom patrijarhu, koji je pun straš¬nih zločina i otimačina. Radi toga ponizno pristupam k prijestolju va¬šeg presvetog veličanstva, da milostivo odredi, da se ovo pitanje uredi, kao što to sude nužnim svi latinski biskupi, da se zapriječe tolika zla, koja dolaze odatle, što posvećeni svećenici zaređeni po raskolnicima (Bog sam neka zna, kako im prisižu poslušnost!) kasnije ih u velike štuju i ovim zemljama nemajući nikakva obzira niti prema rimskom nadsvećeniku, niti prema vašem veličanstvu kao vladajućem knezu ze¬maljskom. Tako se događa, da gaje i bude mržnju protiv sviju katolika i da odvraćaju od poslušnosti i podložne svjetovnjake”.
Ovu Ljubibratićevu predstavku potpisali su: zagrebački biskup Stjepan Šeliščević i tadašnji srijemski biskup Franjo Ja n y. Petaronije je dakle Ljubibratić bio s njima u najužim vezama.
Kakve je neistine protiv Petronija Ljubibratića širio Arsenije nazvani Črnojević medu narodom u Srijemu i Slavoniji, najbolje se vidi iz tužbe, što su je predali u Beču na ruke kardinala Kolonića Radovan Dragoilo iz Podborja (Daruvar). Apostolski protonotar profesor bogoslovije Ivanan Krstitelj Sigonije vidio je u ori¬ginalu tu tužbu kod kardinala Kolonića. Njen prijepis nalazi se u ar¬hivu Jugoslavenske Akademije u Lopašićevoj zbirci, U tužbi se veli, da niti za vrijeme tursko nisu imali takvog biskupa kao Ljubibratića. Niti su za vrijeme tursko toliko trpjeli. Niti su crkve bile zatvorene, kao što su danas zatvorene. Već imade čitava godina dana, otkad je crkva u Podborju zaključana. Neke je crkve Ljubibratić otvorio nakon pritužba ljudi. Koji nisu platili, još su im i danas crkve zatvorene. Nji¬hovi roditelji, majke i braća umiru bez ispovijedi i svete pričesti. I mnoga djeca umrla su bez svetoga krsta. I tako umiru sve do današnjega dana bez ispovijedi i pričesti. U selu Ciplak umrlo ih je sedam, u selu Bastašić dvojica, u selu Korenici dvojica, u selu Puklice dvojica. U selu Krivaj trojica su ljudi, koji nisu vjenčani, već tako živu. Neće tako dugo vijen¬čati, dok ne dobije jedan dukat. Kad Ljubibratić ili njegov namje¬snik prolazi biskupijom, svagdje noći kod siromašnih ljudi, pun je naj¬veće obijesti i ne miče se iz kuće, dok mu ne isplate 12 forinti, ili deset, osam ili šest, ili napokon jedan dukat. Odakle oni mogu to davati, kad su tako siromašni? Oni da prodavaju vlastita svoja odijela, da mu mogu dati novac, ali on toga ne vjeruje, nego ih zove psima i sljedbenicima židovske vjere. Osim toga dovodi protiv njih njemačke vojnike, koji ih strašno pljačkaju. Kako im je mila volja, tako s njima postupaju. Prije bi dali stan vrhovnom zapovjedniku vojske nego li ovom biskupu. Jedan siromašni paroh u Podboriu spomenuo je njegovom namjesniku te progone, a on je odmah doveo jednog njemačkog vojnika, koji je odsjekao bijednom parohu polovicu ruke. Tko mu ne da pet forinti ili jedan dukat, toga ne pušta u crkvu, dok ne plati. I donosioci ove tužbe da su morali platiti sto dukata. Takvih obijesti nisu niti za vrijeme tursko trpjeli, kao što ih moraju trpjeti pod sadašnjim vladikom Petro¬nijem (Ljubibratićem). Kad se vratio iz Beča, da je sazvao sve parohe u svoj dvor, da ih je zastrašivao i ovako im govorio: „Ako nećete onako govoriti, kao što ja hoću, ostrići ću vam vlasi sa glava vaših i razderat ću vaše odijelo i otjerat ću vas iz kraljevstva i uzet ću od svakoga 40 forinti”.
Tu je tužbu carski dvor preko kardinala Kolonića poslao Ljubi¬bratiću, da se opravda. On odgovara u pismu upravljenom na samoga cara Leopolda ovo: „Ako je istina ono, što se u tužbi kaže, neka mu se oduzme biskupija i neka se najstrožije kazni, da se tako dade dobar pri¬mjer drugima, da se čuvaju zločina. Ako pak nije istina, što se u tužbi navodi, onda se neka tužitelji po zakonu kazne“.
Tužba je poslana prije 13. IX, 1699. god. Da je ona bila od po¬četka do kraja neistinita, svjedoči izjava kneza u Slatini, dvojice drugih knezova u selima Bukanica i Stabona, koji su pod zakletvom izjavili pred Andrijom Labošem, carskim provizorom i tridesetarom, Andrijom Ivanom Obdabašićem, kapelanom u Virovi¬tici, i Josipom Kalajkovićem, sucem, da nisu potpisali one tužbe protiv Ljubibratića i da s njom nemaju nikakve veze i da nikada nisu tvrdili, da su u njihovim selima umrla djeca bez krsta ili odrasli ljudi bez ispovijedi i pričesti ili da su ikada bile njihove crkve zatvorene (Fiedler op. c. 24).
Dana 12. siječnja 1701. održana je rasprava u Požegi u kući držav¬nog erara u pitanju održavanja potajnih zborova u požeškoj županiji protiv Petronija Ljubibratića. Raspravi su prisustvovali: Marko Stru¬čić, superior požeškog isusovačkog kolegija, Grgur Radilović, zaprisegnuti prisjednik požeške županije i sudac grada Požege, Nikola Dardalija, kapetan. Rasprava je održana na izričiti zahtjev Pe¬tronija Ljubibratića pod predsjedništvom Ladislava Kapsa, požeš¬kog podžupana. Tri su svjedoka pozvana. Prvi je od njih izjavio, da je Patrijarh Arsenije upravio pismo na sve kapetane, vojvode, zastavnike, knezove, kaluđere i sve vjernike u Slavoniji, u kojem ih poziva, da ne priznaju Petronija Ljubibratića svojim biskupom, jer ne će da bude od njega odvisan. To je pismo javno pročitano u manastiru Orahovici 2. XII. 1700. god. Osim toga je narod bio pozivan tri puta na zbor u Orahovici. Na trećem zboru je zaključeno, da se na sve strane u Slavoniji pošalju glasnici, koji će pozvati narod na još veći zbor u Kamenskom i to na praznik Sv. Andrije. Tko neće na zboru osvanuti, bit će kamenovan i spalit će mu se kuća u prah i pepeo, kao što se to dogodilo prije nekoliko godina u križevačkoj krajini. U Kamenskom da se sabralo 300 do 400 ljudi, pa je na osnovu pisma patrijarha Arsenija zaključeno, da se nitko ne pokorava Petroniju Ljubibratiću i da mu nitko ništa ne da. Ako putuje ,,da mu se može samo dati prenoćište kao svakom drugom putniku. Novi narodni zbor da će se održati u Slatini. Drugi je svjedok izjavio, da je u pismu Arsenija bilo napisano: ja sam držao, da ste vi u vjeri grčkoga obreda, ali kad tamo, vi ste pravu vjeru ostavili i postali šokci !
Protiv Petronija Ljubibratića ustali su i neki kaluđeri iz Orahovice, da ih na različite načine kažnjava, udara na njih globe, muči, brani ulaziti u crkve i službu služiti tako, da u takvim prilikama nikako ne mogu izdržati u svojem manastiru. Radi toga bila je istraga 5, VII. 1701. pred knezom Filipom Lichtensteinom, slavonskim generalom u prisutnosti Ljubibratića i kaluđera.
Smrt Petronija Ljubibratića
Petronije Ljubibratić je bio već 1697. godine u Pakracu. Zašto se preselio iz Hopova u Srijemu u Pakrac? Vitković na to odgovara: „No nije se mogao održati u Srijemu, pa se zato povukao i nastanio u Pakracu u Slavnoji”. Grujić kaže, da je Arsenije u „Sremu postavio novog pravoslavnog episkopa Stefana Me¬tohijca, koji je uspio da onemogući boravak unijatskom episkopu u Sremu; i Ljubibratić je ubrzo morao da napusti Hopovo i povuče se pod zaštitu glavne vojne komande u Oseku”. Prema Čaploviću sagradio je Ljubibratić na mjestu današnje episkopske rezidencije dr¬venu kuću. U dvorištu je podigao crkvu u čast Sv. Trifuna. Fiedler dodaje, da je Ljubibratić kupio za biskupiju vinograde, mlinove i druga imanja i da se čini, da je tu stanovao do svoje smrti. Grujić kaže, da je Ljubibratić uz crkvu Sv. Trifuna sagradio i kapelu Sv. Blagovijesti, pa da se kapela pod tim imenom i danas nalazi u episkopskom dvoru u Pakracu. Katedrala da je kasnije, svakako prije 1722., dobila novo ime Sv. Trojice.
Prema pismu nasljednika Petronija Ljubibratića i njegova brata Joanikija (Janićija), što ga je pisao zagrebačkom biskupu Martinu Brajkoviću 12. I. 1704, umro je Petronije Ljubibratić 10. XII. 1703. Prema napisu na grobnoj ploči i prema napisu u jednom psaltiru imao bi Ljubibratić umrijeti 20. XI. iste godine.
Sad nastaje najteže pitanje, dali se Petronije Ljubibratić na samrti odrekao unije i pomirio s patrijarhom Arsenijem? Fiedler o tom ništa ne kaže. Grujić tvrdi, da se Petronije Ljubibratić dao nagovoriti na otpad pod utjecajima tadanjih prilika, koje su bile u prilog patrijarhe Arsenija, jer se ovaj odlučno stavio pro¬tiv Rakocijeve bune i tako stekao na bečkom dvoru veliki ugled. Petro¬nije naprotiv da je bio posve osamljen da je ostao „sasvim bez pastve“. „Patrijarh je sada koncentrirao svoju pažnju lično na njega i nastojao, da ga skloni na pokajanje i povraćanje pravoslavlju. I u tom je uspeo”. Kao dokaz zato navodi Grujić pismo mitropolitskog izaslanika Jovano¬vića od 22. III. 1731, u kojem se tvrdi, da je Petronije „poslije s patrijar¬hom mir imao” i da u karlovačkom arhivu ima pismo od Petronija, „što je dao patrijarhu pri samrti i sve svoje preporučio na patrijarha”. Vitković za to stanovište navodi pismo marčanskog biskupa Gabrijela Turčinovića na kardinala Kolonića od 30. IV. 1704. god., u kojem pi¬smu kaže Turčinović, da je Petronije Ljubibratić na samrti primio od¬rješenje od „lažnoga patrijarha” i da mu je veći dio svojih imanja ostavio kao baštinu.
To se stanovište mora posve odbaciti i to iz ovih razloga: 1. Petronije Ljubibratić je imao toliko odvažnosti i odlučnosti, da je još u Svetom Andriji kod Budima, gdje je zajedno stanovao s patrijarhom Arsenijem koncem godine 1693. prihvatio uniju usprkos protivljenja patrijarhova i usprkos toga, što je, patrijarh baš tada bio na vrhuncu svoje moći i upliva na bečkom dvoru.
2. Kao biskup srijemski i donjoslavonski vodio je kroz čitavi život borbu na smrt i život s patrijarhom. Nepo¬sredno pred svoju smrt napisao je Petronije Ljubibratić pismo kardinalu Koloniću, u kojem ga upozorava, da je patrijarh Arsenije dobio od ratnog Vijeća povoljan dekret, prema kojemu bi za kratko vrijeme imao doći na vizitaciju parohija i manastira u Srijem i Slavoniju. Ljubibratić moli Kolonića, da na svaki način zapriječi taj pohod patrijarha, jer će on imati za posljedicu najveće smutnje među narodom, upravo onakve, kakve su bile u gornjoj Hrvatskoj za vrijeme marčanskog vladike Isaije Popovića. To se mora učiniti, da se ne bi i „oni vjernici (u Srijemu i Slavoniji), koji su teškim radom dovedeni na pravi put, vratili sa svojim vukovima u staru šumu”. I doista za života Petronija Ljubibratića nije mogao Arsenije na vizitaciju u Slavoniju. Kolonić naime piše zagre¬bačkom biskupu 19. III. 1704., da je patrijarh nakon smrti Ljubibrati¬ćeve otišao iz Svetoga Andrije u Graz sa namjerom, da se odande spusti u krajeve Hrvatske (primorske) i Slavonije radi vizitacije, da tako po¬moću oprosta, odrješenja i izopćenja sabire novac i da primami k sebi sjedinjene sa rimskom crkvom. Njegova da je namisao uznemirivati svidničkog (marčanskog) biskupa i privući k sebi biskupiju pokojnoga Ljubibratića sa čitavim onim krajem.
lz toga se vidi, da se Petronije Ljubibratić ne samo nije pomirio s patrijarhom i odrekao unije, nego da on uopće nije imao nikakve veze niti pismene niti usmene s patrijarhom, pa je čudno, kako je Grujić mogao ustvrditi, da ga je patrijarh ličnim svojim dodirom sklonuo na „pokajanje”.
3.Joanikije Ljubibratić, brat pokojnoga Petra, arhimandrit i biskupski namjesnik, piše poslije smrti brata zagrebačkom biskupu Brajkoviću pismo 12. I. 1704., u kojem ga izvješćuje o smrti Petronija i kaže, da ga je on u oporuci preporučio Brajkoviću
za njegova nasljednika, pa da se nada, da će ga preporučiti i kardinal Kolonić. Ako se smatra, da je nedostojan za nasljednika svomu bratu u v1adičanstvu, neka mu se dozvoli, da u miru može živjeti u kući, koju su on i brat sa velikim znojem sagradili.
Kako je dak1e mogao Petronije Ljubibratić na samrti u testamentu preporučiti zagre¬bačkom biskupu za svoga nasljednika brata Joanikija, i u isto vrijeme odreći se unije i pomiriti se sa Arsenijem? Grujić i Vitković žele oslabiti jakost ovoga dokumenta pozi¬vajući se na neiskrenost i Petronija i Joanikija, koji da su katoličke krugove zavaravali, a onamo da su bili u vezi s patrijarhom. Pozivanje na tu neiskrenost je vrlo omiljelo oružje kod Ivića, Grbića, Grujića i Vitkovića, kad se nalaze pred jednim historijskim do¬kumentom, koji u prah mrvi njihove samo¬voljne pretpostavke.
4. Da vidimo posljednji dokaz! Dana 19.IV.1704. piše zagrebačkom biskupu Andrija Horvat, isusovac u požeškom kolegiju, da je po prilici prije dva mjeseca pisao kardinalu Koloniću i preporučio mu za nasljednika pokojnoga vladike Petronija Ljubi¬bratića njegova brata Jonanikija (Ivana). U onim krajevima da nema nikoga dru¬goga, tko bi započeto djelo sve¬toga sjedinjenja tako nastavio kao o n. Osim toga njega kao vladiku išće¬kuju svi knezovi i vojvode. Što se tiče „lažnoga patrijarhe”, da nema ništa drugo javiti, nego da se nalazi u Pakracu. On tvrdi, da je njemu nakon Ljubibratićeve smrti podijeljen ovaj episkopat, kao što je to javio Joanikiju prije svoga dolaska u ove krajeve. Kad je Joanikije primio to pismo od patrijarha, odmah je došao isusovcu Horvatu u Požegu radi savjeta. Horvat mu je savjetovao, da ga može primiti kao sva¬koga drugoga gosta, jer ga konačno ne može otje¬rati. Ako bi tražio od njega podložnost, ima ga posve odbiti. Budući da patrijarh do sada nije tražio od Joanikija poslušnosti, to zajedno živu u Pakracu u miru.
Isusovac Horvat bio je točno upućen u sve tamošnje događaje, jer su se zbivali u njegovoj neposrednoj blizini. Joanikije je dakle pa¬trijarha primio kao gosta samo nakon savjetovanja sa Horvatom. On mu nije iskazivao nikakve poslušnosti, pa te patrijarh nije od njega niti tražio. Ali ovo nam pismo, kako se čini, otkriva i to, tko je prvi iznio, da je Petronije Ljubibratić ostavio sve svoje Arseniju na samrti. To nije bio nitko drugi nego glavom sam Patrijarh Arsenije. On, koji si je u svoje vrijeme nadio krivo ime Črnojevića, bio je kadar izmisliti i pismo Petronija Ljubibratića, koji da mu je oporučno ostavio sve svoje imanje u Pa¬kracu. Na osnovu toga pisma pošao je u Pakrac i činio pritisak na pre¬stravljenog Joanikija, koji nije bio dorastao takvoj taktici.
Da odgovorimo na dokaze protivnoga mišljenja! Zapis iz Jovanovićeva pisma od godine 1721. nema nikakve dokazne moći, jer je on nastao baš na patrijarhovoj tvrdnji, da je njemu Petronije Ljubibratić oporučno ostavio sve svoje imanje i da se s njime pomirio.
Marčanski sjedinjeni vladika jedva je dočekao ovu tvrdnju patri¬jarha Arsenija, da mu je Ljubibratić na samrti ostavio; da se s njime pomirio; da je postao zajedno sa svojim bratom „raskolnik”. On se na¬ime u tom pismu tuži, da bi zapravo njemu imala pripasti ova bisku¬pija, a ne bi joj smio biti na čelu Joanikije. Njemu da je ostalo samo 12 parohija, pa od toga se ne može niti on, niti đaci u Zagrebu izdržavati. On se gorko tuži, da se Joanikije postavija za biskupa u Pakracu pro¬tiv temeljnih prava njegove biskupije, bule Svete Stolice i carske darov¬nice, gdje da je određeno, da se vikarijat grčkoga obreda proteže na čitavom teritoriju zagrebačke biskupije, a protiv toga da se osnivaju dva vladičanstva u Hrvatskoj da postoji Atanazije, koga je toliko puta već tužio Koloniću, a u Slavoniji je postojalo vladičanstvo Ljubi¬bratića. Moli kardinala, da se ne promoviraju takvi javni „raskolnici”, jer to znači njega prezirati. Sutra da će putovati zagrebačkorn biskupu i dokazati mu, kako je to protiv prava marčanske biskupije i protiv car¬skih darovnica.
Turčinović je dakle mislio, da će obraniti svoja biskupska prava na novu Slavonsku biskupiju na taj način, da jednostavno prikaže Lju¬bibratiće „raskolnicima”.
Vladika Petronije Ljubibratić i kardinal Leopold Kolonić
Ostrogonski nadbiskup, primas ugarski i kardinal Leopold Kolonić, koji je cijeli svoj život po¬svetio radu za sjedinjenje, podijelio je Petroniju Ljubibratiću 4. travnja 1701. jurisdikciju. Za osobu Ljubibratićevu kaže se u tom dekretu, da je član reda Sv. Vasilija i da je pravi katolički svećenik, koji je pokazao mnogo revnosti u obraćenju raskolnika, kako to svjedoče mnogobrojna svjedočanstva svjetovnih i crkvenih staleža. Dalje se u dekretu kaže, da mu se podjeljuje jurisdikcija vikara u požeškom i osječkom kraju zajedno sa županijom. Tu on ima pravo vršiti crkvenu vlast nad svje¬tovnim i crkvenim osobama grčkog-raškoga ili rusinskoga obreda; reformirati kaluđere i kaluđerice, crkvene službenike, parohe i igumane postavljati i voditi ih k napretku i to nakon zrelog razmišljanja i suda isusovačkih misionara. U vršenju te vlasti može prizvati „brachium saeculare” ali ne smije ništa učiniti protiv prava latinskih diecezanskih biskupa i Platejskog ili Svidničkog (marčanskog) biskupa kod vizitacije vjernika i ma¬nastira. Osim toga neka se ne usudi vršiti biskupsku službu ređenja klerika, posvećivanja crkvi, zvona i kaleža, dijeljenja sakramenata potvrde sve dotle, dok ne dobije potvrdu Svete Stolice. Ovomu dekretu dodane su 22 točke, kojih da se imadu pridržavati svi oni, koji prelaze iz redova raskolnika grčkoga obreda na sjedinjenje sa svetom majkom katoličkom crkvom, a koje su dane kao pouka imenovanom biskupu Petroniju Ljubibratiću, da ih provede u svom kraju i da zapovijedi, da ih se drže svjetovnjaci i klerici. Prije svega neka se djeca krste odmah iza rođenja. Drugo, neka formu sakramenta krsta dovede u što veću suglasnost sa formom, koja se nalazi u rimskom ritualu, pa makar se ona izgovarala u domaćem raško-slavonskorn dijalektu. Treće, ženidbe se neka sklapaju u crkvi, a ne potajno. Poligamija i višeženstvo se ima posve zabraniti i protiv neposlušnih prizvati „brachium saeculare”. Udarene novčane kazne, ako nema razloga, da se smanje, što se zapovijeda, neka se podijele na tri jednaka dijela za crkvene osobe, siromahe i prisjed¬nike suda. Kad se pojave kakvi teži slučajevi ili sumnje, da se raspravlja o tome na sjednicama i da se mišljenja predlože Koloniću na konačno rješavanje. Na dane svetačke po nedjeljama ima se učiti katekizam. U dijeljenju sakramenta pokajanja, euharistije kod bolesnih i posljednje pomasti neka se upotrijebi sva moguća pažnja, komu se i kada mogu dijeliti. Kod vjenčanja se vjerenici moraju obvezati, da će djecu odgajati u katoličkoj vjeri. Pod teškom kaznom neka se naloži, da se za rana javi, kad tko oboli. Neka dekalog i crkvene zapovijedi u svom jeziku pro¬glasi po crkvama i neka ih poslije propovijedi u crkvi mole. Novi biskup ne smije objelodanjivati naredbe ili statute bez znanja latinskih diece-zanskih biskupa i osobito ostrogonskog nadbiskupa. Neka se vrši ono, što je crkva propisala o braku gledom na ženidbene zapreke srodstva, krvnog srodstva, grožnje smrću ili obećanjem ženidbe za života supruga, osobito ako je po srijedi preljub. Neka se razvedu oni, koji su se vjenčali protiv crkvenih ili državnih zakona. Neka se pače kazne, ako se ne po¬kore, bili oni sjedinjeni ili nesjedinjeni. Dispenzacija se neka kasnije dade iz razložitih razloga. Neka se nikoga ne dispenzira kod srodstva i krvnog srodstva osim u slučajevima, koji su za vremena dojavljeni ostrogonskom nadbiskupu, koji može kao delegat Svete Stolice dati dispenzu, i kod pozakonjenja djece. Neka se dokine i kazni zločin simo¬nije. Neka se procesije vode prema javnim potrebama sa čednošću i ljubavi. Neka se prisege polažu sa dužnim poštovanjem. Kao što krivo¬kletnici, tako i otpadnici od sjedinjenja neka se ulove, sude i kazne, osobito, ako su nakon apostazije druge zaveli ili pokušali bunu. Isto se tako neka kazne oni, koji neće iskazivati poslušnosti majci crkvi, kralju, nadbiskupu i biskupima. ln foro interno može odriješiti od svih rezer¬vata i tu vlast dati svima onima, za koje drži, da su za to po znanju i vladanju sposobni, ali samo nekolicini i za nuždu. Neka se vjernicima istočnoga obreda ne brani polaziti latinske crkve, nego svi mogu slušati svetu misu, propovijedi. Isto tako neka se mladež šalje u katoličke škole i neka ondje slušaju katekizam. Ako se pokaže potreba, neka se na to roditelji prisile.
Kolonić je imao najbolje namjere, ali ove 22 točke otkrivaju nje¬govo nepoznavanje osnovnih prava istočne crkve, zaključaka floren¬tinskog koncila u pitanju materije i forme sakramenata po grčkom obredu i ostalih odluka papa o istočnoj crkvi.
Joanikije (Janićije) Ljubibratić
Hrvati su pod vodstvom bana Nikole Erdedija nastavili borbu protiv Turaka na svim stranama. Hrvatski sabor je neprestano zahtije¬vao, da se Krajina pripoji materi zemlji, ali u Beču nisu htjeli niti čuti za taj opravdani zahtjev. Nakon smrti sultana Ahmeda II. 1695. poželi njegov nasljednik Mustafa II., čovjek energične naravi, osvetiti sra¬mote nanesene osmanlijskom oružju. Sam se stavi na čelo svojih četa. Odmah prve godine porazi carske vojske u južnoj Ugarskoj, osvoji više gradova i vrati se u Carigrad u velikom triumfu kao obnovitelj carstva. Slijedeće 1696. godine razbi ponovno carsku vojsku na rijeci Begi. Iza toga poraza razasula se sva carska vojska, pa općoj kršćanskoj stvari nisu pomogle sjajne pobjede, što su ih Hrvati izvojevali proti Turaka pod vodstvom bana Baćana i grofa Keglevića otevši im Vranograč, Tudorovo i Kladušu. U toj nevolji caru je Leopoldu sreća dala opet genijalna vojvodu Eugena Savojskoga. Njemu je povjerio Leopold svoje vojske i cijeli rat na istoku, iako su mu bile istom 34 go¬dine. Kod grada Zente 11. rujna 1697 porazi Eugen Turke. Preko 20.000 Turaka, a medu njima i veliki vezir i većina paša osta na bojnom polju. Deset tisuća Turaka bude nagnano u močvare Tise, da se u njima udavi. Turci su ponudili mir. Dana 26. I. 1699 bude potpisan mir u Srijemskim karlovcima. Nekoliko godina prije karlovačkog mira boravio je na kraljevom dvoru u Beču vrijedan Hrvat Franjo Crnković kao poslanik Hrvatske, da ishodi staru vlast bana nad vojnom Krajinom, naročito u varaždinskoj i slavonskoj generaliji, koje su se nalazile u srcu kraljevstva, ali se tomu opre grof Hanibal Hajster, general varaž¬dinske krajine, pa su tako Hrvati na carskom dvoru i opet dobili samo lijepa obećanja. Car Leopold se ispričavao, da toga ne može učiniti radi burnih događaja u Ugarskoj. Ljudevit naime XIV, francuski kralj, nepo¬mirljivi neprijatelj Habsburgovaca, našao je u Ugarskoj odlična savez¬nika u osobi Franje Rakoczya II. U Ugarskoj je već duže vremena kipilo radi promjena ustava i radi velikih poreza, koje nije dozvo¬lio sabor, ali do ustanka je došlo istom za Franje Rakoczya II. On je imao dosta razloga, da se digne na oružje protiv Nijemaca i protiv Leopolda. Njegov djed hrvatski ban Petar Zrinjski pade pod krvničkim mačem, otac mu je, istina, bio pomilovan, ali izgubi mnoga dobra. Majka njegova Jelena, kći Petra Zrinjskoga, morala je u progonstvo sa drugim svojim mužem Tokolijem u Tursku u Nikomediju kipeći neprestano mržnjom protiv bečkog dvora. Godine 1703, širio se od sela do sela, od dvora do dvora vatreni manifest mladoga Rakoczya, koji je pozivao narod na us¬tanak za Boga i slobodu protiv Leopolda. Dana 18. rujna 1703. zauzeo je Rakoci čitavu sjevernu Ugarsku do Dunava, pa je mogao javiti Lju¬devitu XIV, da se oko njega okupilo preko 40.000 vojnika. Rakoci upravi na Hrvate proglas, u kojem ih sjeća, kako je Austrija raskinula kraljevinu odrezavši od njena tijela granicu, kako nije „mirovala aus¬trijska pohlepa svojim despotskim vladanjem, dok prvake kraljevstva (Zrinjskog i Frankopana) ne učini mučenicima drage domovine”.
U početku godine 1704 udare ustanici sa sviju strana na Hrvatsku. Carski dvor našao se u takvim neprilikama, u kakvim do sada nije bio.
Sve je to dobro znao patrijarh Arsenije Črnojević, pa je odlučio te neprilike bečkoga dvora izrabiti u svoju korist. On se odlučno stavio na stranu Leopolda i dobivao je nagradu za nagradom. Sad je on po¬stao tako reći neomeđenim gospodarom. U Slavoniji i Srijemu dobio je posve odriješene ruke. Carski, generali na granicama pomagali su ga sa svim svojim autoritetom i preporučivali na dvoru. Dvorsko ratno vijeće, a osobito gradačko ratno vijeće, gledalo je u njemu najmoćnijega savez¬nika u borbi protiv ustanika.
Eto u takvim prilikama umro je u Pakracu sjedinjeni biskup Petronije Ljubibratić i imao ga je naslijediti njegov brat ili bratić Joanikije Ljubibratić, koji je za Petronijeva vremena vršio vlast vikara i arhimandrita. Već smo opisali, kako javlja zagrebačkom biskupu Brajkoviću 12. I. 1704. smrt svoga brata i kako kaže, da ga je on u oporuci preporučio za nasljednika. Dana 16. IV. piše opet Petar Bačić Brajkoviću, da je dvorska kancelarija već podijelila Joanikiju Ljubibratiću biskupski naslov i da se rješava njegova predstavka gle¬dom na oprost od takse. Ujedno Bačić upozorava, da to nije onaj Ljubi¬bratić, koga je u svoje vrijeme preporučivao zagrebački biskup Stjepan Šeliščević, nego drugi, koji je dobro poznat kardinalu Koloniću, jer je pred njim već prije ispovjedio javno posluš¬nost rimskom papi. Ladislav Matijašovski, njitranski biskup i ugarski kancelar, piše iz Beča Brajkoviću pismo o Ljubibratiću pod datumom 15. III. 1704. Matijašovski miješa slavonsku i svidničku (marčansku) biskupiju, pa kaže, da mu je kardinal Kolonić nakon Braj¬kovićeva odlaska iz Beča preporučio za biskupa Joanikija Ljubibratića, kojega neka predloži caru. Kolonić da mu je predao i predstavku o tome. Tu da je predstavku preporučio i Brajković. Ujedno da mu je predočena i pismena preporuka pokojnoga biskupa Petronija Ljubibratića za brata Joanikija. Matijašovski moli Brajkovića, da mu odgovori, da li imade više Ljubibratića, koji traže ovo vladičanstvo i koji su za nj sposobni. Bu¬dući da su neki biskupi, a osobito svidnički (marčanski), poslije imenovanja za bis¬kupa kratili se uplatiti propisanu taksu, to neka Joanikije Ljubibratić .osi¬gura isplatu čitave takse dvorskoj kancelariji prije izdavanja dekreta.
Ali sve je te račune pomeo Arsenije Črnojević, koji se u to vrijeme nalazio osobno u Pakracu. Marčanski sjedinjeni vladika Gabrijel Turčinović očekivao je, da će patrijarh doći i u njegovu biskupiju. To nam svjedoči njegovo pismo upravljeno Brajkoviću 24. III. 1704, u kojem piše: „Dojdući (dolazeći) od Virovitice našel sem list Vašega Gospoc¬tva i obilno razumel ratione patriarchae (gledom na patrijarha), koteri se išće ni vu kaj (ni u ništa) pušćal, aka se ne bude. Ali ću dobro na njega pasku imeti.” O nenadanom silasku patrijarha javlja Kolonić Brajkoviću pod datumom 12. IV. 1704, da predsjednik ratnog vijeća niti je primio molbe patrijarhove za odlazak, niti mu je on to dozvolio. Kad je tako bez znanja otputovao, ima se spriječiti u svom djelovanju. Što se tiče Ljubibratića javlja Kolonić, da se dekret njegova imenova¬nja po svoj prilici već nalazi ili u Brajkovićevim ili u Ljubibratićevim rukama. Kancelarija da je oprostila čitavu taksu, jer od svoje bisku¬pije nema niti kruha. Ujedno je obećala, da će bez otezanja poslati, dekret u Pakrac. Radi toga, ako dekret do ovoga časa nije stigao na od¬ređeno mjesto, neka Brajković odmah instalira Ljubibratića u njegovo ime i po njegovom nalogu. Ako bude tkogod protestirao, on odgovara za sve. To da je njegova volja. On zna, što čini.
Kolonić je dobro poznavao Črnojevića, pa se s pravom bojao, da će čitava stvar u Pakracu propasti radi patrijarhove prisutnosti, ako se ne bude brzo radilo. Četiri dana iza toga opet piše Kolonić Braj-koviću i ističe, kako se sam vrhovni vojvoda Eugen Savojski začudio, što je patrijarh otišao bez znanja i bez dozvole pod izlikom, da se ide liječiti u toplice. Baš ta izlika bit će povodom, da se natrag pozove u Svetog Andriju, da se ne skiće kao vuk šireći laži i izmišljotine. Ako se pak ne bude morao vratiti, barem će mu biti zabranjeno, da dalje polazi. Kolonić još javlja, da je kancelar Matijašovski kazao, da će pi¬sati Brajkoviću gledom na taksu. Kolonić pita, da li mu je pisao i da li je, tražio isplatu takse. Budući da je Ljubibratić tako siromašan, da nema niti korice kruha, a kamo li bi morao isplatiti taksu, to ga neka Braj¬ković na njegovu odgovornost instalira, kao što mu je nedavno pi¬sao. Ako kance1arija zakasni sa otpremom dekreta, on će po svojoj du¬žnosti dati drugi bolji.
Međutim smo vidjeli, kako je Matijašovski protiv Kolonićeve predstavke tražio na svaki način isplatu takse. Tako je Arsenije dobio dosta vremena, da razvije svoju akciju protiv Ljubibratića. Dana 19. IV. piše zagrebačkom biskupu Brajkoviću iz Pakraca, da nije mogao ,doći pokloniti se banu u Koprivnicu, kao što mu je bilo naloženo, jer nije imao nikakve prilike za putovanje. O Ljubibratiću ne piše niti slova. Potpisao se:„Arsanije Černojević nad-biskup grčkog .obreda i srijemski patrijarh. Dana 30. istoga mjeseca piše i opet Brajkoviću i uvjerava ga, da će sve učiniti, da odvrati Uskoke od hajduštva. O Ljubibratiću i svom boravku u Pakracu ne javlja ništa. Istoga dana piše Brajkoviću i Kolonić upozoravajući ga, da može pisati kancelaru, kako Ljubibratić ne može platiti takse. Ako do sada nije obavio instalacije i ako bi se bilo bojati nemira među narodom radi nje, neka se sve odgodi, dok se čitava stvar ne .uredi. Baš u to vrijeme, dan iza toga, napisao je Turčinović iz Marče Koloniću ono fatalno pismo, u kojem javlja, kako je pokojni Petronije na samrti primio odrješenje patrijarhe, kako mu je u oporuci ostavio veći dio svog imanja u Pakracu i kako je Joanikije Ljubibratić pristao uz patrijarha. Dakako da Kolonić doznavši to, odmah suspen¬dira instalaciju Joanikija Ljubibratića. U pismu na Brajkovića od 14. V. 1704. kaže, da se „takve životinje ne mogu oblačiti u naše haljine”, nego treba čekati, dok se ne vidi, što će biti. „Lažni patrijarh” da mu je pisao slatkim, ali otrovnim riječima. Radi toga da mu nije niti odgovo¬rio.
Turčinovićevo pismo došlo je kao naručeno za Arsenija. Sad je on mogao uvjeravati Joanikija Ljubibratića, kako mu katolici ne vjeruju nego ga drže raskolnikom. Osim toga činio je patrijarh na njega pri¬tisak pomoću kapetana i vojvoda; prisilio ga, da mu proda crkvu i svoj dom u Pakracu, pa ga je onda dao protjerati u Vlašku, da mu tako zamete svaki t r a g. Tako je sašao sa pozornice historije posljednji predstavnik unije u gornjoj Slavoniji i Srijemu, a s njime. je propala i sva unija. Patrijarha radi toga nije nitko pozvao na red, jer je Rakocijeva buna bila na svom vrhuncu, pa se on opravdavao, da je sve to učinio na osnovu dobivenih privilegija godine 1690. i 1695. !
Vitković i Radovan dr. Grujić htjeli bi prikazati ovu stvar tako, da je Ljubibratić dobrovoljno prodao imanje u Pakracu patrijarhu da je dobrovoljno pošao u izgnanstvo preko Vlaške u Rusiju, da se tako ukloni osveti Kolonića i zagrebačkog biskupa. Pa da vidimo, da li je tomu baš tako. Očevidac svih ovih događaja, koji je inače zakriven velikom tajnovitosti, bio je Andrija Horvat, rektor isusovačkog kolegija u Požegi. Zagrebački biskup Brajković tražio je od njega izvještaj o onom, što se u Pakracu dogodilo, pa mu on odgovara 17. lipnja 1704 ovo: ,Lažni patrijarh” da je Joanikija Ljubibratića, koji je bio iskreno ujedinjen sa rimskom crk¬vom, radi česa ga je on preporučio za biskupa i Koloniću i Brajkoviću, zbacio sa biskupske stolice u Pakracu, koja mu je već bila određena; da ga je dao odvući u prekoalpsku Vlašku; da se sam svojom vlasti uvukao u to vladičanstvo i da povraća narod u stari raskol, iz kojega ga je malo po malo izvlačio Ljubibratić. Andrija Horvat dalje izvješćuje, da je general De Nehem radi toga patrijarha pozvao na odgovornost u Petrovaradin, ali da se on naskoro povratio u Pakrac. Ujedno javlja, da je svima razbojnicima i javnim tatovima, koji .su se oko njega u Pakracu sa svih strana sakupili, dao odrješenje i blagoslov, a da kod toga nije niti spomenuo dužnosti vraćanja nego da je pače uzeo dio plijena.
To nam isto svjedoči i izvještaj, što ga je odmah nakon smrti patrijarha napisao zagrebački biskup Brajković po svoj prilici grofu Nikoli Ileeheszy-u u Beč. On kaže, da se u Slavoniji nalaze dva biskupa grčkoga obreda kao njegovi vikari i to: Gabrijcl Turčinović svidnički (marčanski) biskup, i drugi Petronil. Prvi još danas živi u njegovoj poslušnosti i revno nastoji uzdržati svoj narod u jedinstvu sa Svetom Stolicom. Pa¬krački pak vladika Petronil da je umro. Prema nalogu kardinala Ko¬lonića da je na njegovo mjesto postavio brata njegova, da se ne uvuče raskolnik, dok ne dobije od cara darovnice za tu bisku¬piju. Međutim da je za vrijeme bune u Ugarskoj patrijarh nazvani Črnojević isposlovao u cara dozvolu, pa je pošao u donju Slavoniju (gornja Slavonija bila je Hrvatska!) i sama sebe u Pa¬kracu postavio episkopom odvraćajući narod od unije, progoneći naše crkve, dok je brata Pe¬tronile istjerao iz Pakraca i poslao; u izgnan¬stvo. Još se ne zna, gdje se on nalazi. Dalje Brajković moli, da se na mjesto već pokojnoga Arsenija ne postavi nikakav drugi patrijarh. Ujedno neka se za vladiku u Pakracu imenuje Grgur Jugović, marčanski kaluđer. Haister je na to odgovorio 20. IV. 1707. i kaže, da će nastojati sa nadbiskupom ostrogonskim, da se ne postavi drugi patrijarh na mjesto Arsenija, koji je prije nekoliko tjedana umro u Beču.
Patrijarh Arsenije neposredno iza toga, što je iz Pakraca protje¬rao Ljubibratića, javlja Brajkoviću 25. VII. 1704, da svuda puti narod na pokornost caru. O Ljubibratiću ne piše niti riječi. Potpisao se : ,Arse¬nije Černojević, nadbiskup grčkog obreda i istoga obreda patrijarh”. Isusovac Andrija Horvat javlja 5. kolovoza iste godine Brajkoviću, da patrijarh ima mnogo prijatelja u Beču pa da se prema tomu ne treba ničega bojati. Katolike, koji živu među njihovim naseljima, da toliko goni, dok nisu prisiljeni odseliti se. To da se dogodilo sa više sela u ora¬hovačkom kraju.
Godinu dana nakon izgona Ljubibratića dao si je Arsenije izraditi na latinskom jeziku dokument, kako mu je tobože Ljubibratić svoje volje, a ne prisiljen, prodao kuću i crkvu u Pakracu. Pomoću toga dokumenta, koji je načinjen u odsutnosti Joanikija Ljubibra¬tića, predložio je patrijarh bečkoj dvorskoj kancelariji god. 1706, da potvrdi njegov posjed na kuću i crkvu u Pakracu. Dvorska kan¬celarija poslala je patrijarhovu predstavku na izvještaj komorskom inspektoru i „rackom sucu” Aleksandru Kalaneku dana 21, lipnja 1706. Kalanek odgovara : „Što se tiče zahtjeva gospodina patrijarha gledom na kuću, koju je – on u Pakracu kupio, to je zapletena i dalekosežna stvar, jer je amocija Jonanikija Ljubibratića, koga je kanio zagrebački biskup instatirati kao sjedinjenog biskupa u spomenutom Pakracu i Maloj Vlaškoj (Srijem i Slavonija za razliku od Velike Vlaške), a koji je tu kuću prije posjedovao,tako reći bila okrutna, to više, što kad je zagrebački biskup do toga došao, našao se pa¬trijarh u Maloj Vlaškoj, kupio od Ljubibratića kuću u Pakracu sa svim, što joj je pripadalo, i odmah otjerao Ljubibratića, kako se glas pro¬nosi, u Moskvu, dok u istinu tu stanuje biskup grčkog obreda, koga je patrijarh postavio”. Ovaj Kalanekov izvještaj, koji je bio prijateljski raspoložen prema patrijarhu, potvrđuje ono, što je Andrija Horvat pisao o misterioznom nestanku posljednjega sjedinjenog biskupa u Srijemu Slavoniji Joanikija Ljubibratića.