PROPIS PAPE FRANJE
Dokument u formi crkvenog zakona pape Franje o odreknuću dijecezanskih biskupa od sada je dostupan javnosti. Ovaj dokument ima osobitu povijesnu važnost jer se prvi puta vrhovni zakonodavac u Katoličkoj crkvi, rimski biskup -papa, obraća svojoj subraći biskupima s pozivom (Članak 4.) da ukoliko je to potrebno podnesu odreknuće od službe i prije navršenih 75 godina života.
»Rescriptum ex audientia Ss.mi« o odreknuću dijecezanskih biskupâ i nositeljâ službi
papinskog imenovanja, 05. 11. 2014.
Sveti Otac Franjo, na audijenciji u koju je primio niže potpisanog kardinala državnog tajnika dana 3. studenoga 2014. odobrio je odredbe o odreknuću dijecezanskih biskupa i nositelja službi na koje imenuje papa.
Sveti je Otac također odredio da svi ovi propisi imaju čvrstu i trajnu valjanost, bez obzira na sve suprotno pa bilo to i vrijedno posebnog spomena, te da stupaju na snagu 5. studenoga 2014., objavljivanjem u dnevniku »L’Osservatore Romano« te dakle u službenom komentaru Acta Apostolicae Sedis.
Iz Vatikana, 3. studenog 2014.
Pietro kard. Parolin
Državni tajnik
PROPISI
O ODREKNUĆU DIJECEZANSKIH BISKUPA
I NOSITELJÂ SLUŽBI NA KOJE IMENUJE PAPA
Veliki teret svećeničke službe, koju treba shvaćati kao službu (diakonia) svetom Božjem narodu, traži od onih koji su zaduženi za njezino obnašanje, da se u to založe svim svojim silama. Posebno je za službu biskupa, koji se suočava s izazovima suvremenog društva, nužna velika stručnost, sposobnost i duhovne kreposti i ljudske vrline.
U vezi s tim, oci Drugog vatikanskog koncila u dekretu Christus Dominus navode slijedeće: »Budući da je pastirska služba biskupâ toliko važna i od tolikoga značenja, usrdno se umoljavaju dijecezanski biskupi i drugi koji su s njima pravno izjednačeni da se – bilo svojevoljno bilo pozvani od mjerodavne vlasti – sami odreknu svoje službe ako bi zbog poodmakle dobi ili zbog kojega drugog važnog razloga bili manje sposobni za obavljanje svoje službe. Ako pak mjerodavna vlast tu ostavku prihvati ona će se pobrinuti kako za dolično uzdržavanje onih koji su se odrekli službe tako i za priznavanje njihovih posebnih prava« (br. 21).
Odgovarajući na poziv kojeg je uputio Drugi vatikanski koncil, moj predšasnik blaženi Pavao VI. proglasio je 6. kolovoza 1966. motu proprio Ecclesiae Sanctae (AAS 58 (1966) 757-787) koji u br. 11. prvog dijela (Pars Prima) poziva biskupe i druge koji su s njima izjednačeni da »sami predaju, ne kasnije od navršene sedamdeset i pete godine života, odreknuće od službe«. Te su odredbe unesene kako u kanone 401-402 i 411 važećeg Zakonika kanonskog prava tako i u kanone 210-211, 218 i 313 Zakonika kanonskog prava Istočnih Crkava.
Isti je kriterij primjenjivan također u vezi službe kardinalâ motu proprijem Ingravescentem aetatem blaženog Pavla VI. od 21. studenog 1970. (AAS 62 (1970) 810-813) te, općenitije, u vezi službi biskupâ na službi u Rimskoj kuriji, s mudrim odredbama koje je sveti Ivan Pavao II. dao uvrstiti u čl. 5 apostolske konstitucije Pastor bonus od 28. lipnja 1988. (AAS 80 (1988) 841-930; usp. također kan. 354 CIC).
Uzimajući u obzir sve prethodno navedeno i prihvaćajući preporuke Vijeća kardinalâ koji pomažu Svetom Ocu u pripremi reforme Rimske kurije i upravljanju Crkvom, donose se slijedeće odredbe:
Čl. 1 – Potvrđuje se postojeća disciplina u Latinskoj Crkvi i u raznim Istočnim Crkvama sui iuris, prema kojoj su dijecezanski i eparhijski biskupi, i svi koji su im izjednačeni prema kann. 381 §2 CIC i 313 CCEO, kao i biskupi koadjutori i pomoćni biskupi, pozvani predati odreknuće od službe s navršenih sedamdeset i pet godina života.
Čl. 2 – Odreknuće od navedenih pastoralnih službi stupa na snagu tek u trenutku u kojem je prihvaćeno od legitimne vlasti.
Čl. 3 – Prihvaćanjem odreknuća od spomenutih službi, dotični gube također pravo na svaku drugu službu na nacionalnoj razini, koja im je bila privremeno dodijeljena na temelju spomenute pastoralne službe.
Čl. 4 – Onaj koji, potaknut ljubavlju i željom za boljim služenjem crkvenoj zajednici, smatra nužnim zbog bolesti ili kojeg drugog važnog razloga odreći se službe pastira prije navršene sedamdeset i pete godine života zavrjeĎuje zahvalnost Crkve. U tim su slučajevima vjernici pozvani pokazati solidarnost i razumijevanje prema svom nekadašnjem pastiru, pomažući mu kako to nalažu ljubav i pravednost, sukladno propisima iz kan. 402 §2 CIC.
Čl. 5 – U nekim posebnim slučajevima mjerodavna vlast može smatrati nužnim zatražiti od nekog biskupa da preda odreknuće od pastoralne službe, nakon što mu se, u bratskom dijalogu, predoče razlozi toga zahtjeva i pomno saslušaju njegovi razlozi.
Čl. 6 – Kardinali voditelji nekog od dikasterija Rimske kurije i ostali kardinali koji obavljaju službe na koje ih je imenovao papa jednako su dužni, s navršenih sedamdeset i pet godina, predati odreknuće od službe papi, koji će, pošto razmotri sve okolnosti, postupiti na odgovarajući način.
Čl. 7 – Voditelji dikasterijâ Rimske kurije koji nisu kardinali, zatim tajnici i biskupi koji obavljaju službe na koje imenuje papa gube pravo na obavljanje službe s navršenih sedamdeset i pet godina života, a članovi s navršenih osamdeset godina; ipak, oni koji su u sastavu nekog dikasterija zbog neke druge službe, prestankom te službe prestaju biti i članovi.
PROPIS PAPE FRANJE
