Opsjednutost vlašću uništava čovjeka
U evanđelju po Mateju čitamo što je kralj Herod učinio kad nije pronašao malog Isusa. “Vidjevši da su ga mudraci izigrali, Herod se silno rasrdi i posla poubijati sve dječake u Betlehemu i po svoj okolici, od dvije godine naniže – prema vremenu što ga razazna od mudraca” (Mt 2, 16). Pitamo se što je Heroda nagnalo da svojim vojnicima izda suludu zapovijed da ubijaju mušku djecu u Betlehemu? Odgovor je samo jedan: strah od gubitka vlasti. Herod se paranoično bojao da će Dijete kojem su se došli pokloniti ugledni Mudraci s Istoka preuzeti od njega vlast. Potpuno izgubivši razumno rasuđivanje Herod je naprosto odlučio ubijanjem riješiti svoje strahove od gubitka vlasti. Za običnog čovjeka koji živi svoj svakodnevni život, zadovoljan i radostan, potpuno je neshvatljiv takav Herodov sumanuti čin. No za onog koji je sam o sebi stvorio mišljenje da je poseban i da mu pripada mjesto iznad drugih ni ubijanje nije problem u cilju opstanka na vlasti. Primjer Heroda nam najbolje pokazuje koliko opijenost vlašću može biti opasna za dušu čovjeka. No kako dolazi do tog “herodovskog sindroma”? Po svoj prilici ti psihološki problemi u određenoj osobi počinju već u mlađim danima. Osoba tijekom godina naprosto stvara mišljenje o sebi kao o nezamjenjivoj osobnosti na nekoj službi. Tu je početak poremećaja. Na tom putu herodovska bolest se razvija na način da se čini sve kako bi se osigurala pozicija vlasti. Najčešće se tu ne biraju sredstva i načini da se eliminira svaka potencijalna ugroza i opasnost. Kada se cilj postigne onda nastupa vrijeme posebne paranoje u kojoj se osoba panično boji odlaska s pozicije. Ima i takvih ekstremnih primjera da se ponekad osoba ne da čak niti iz objekta u kojem živi i djeluje tj. “caruje”. Izmišlja on kojekakve fantastične razloge samo da ne odstupi. Što li je Herod sve napričao vojnicima kad ih je nagovarao da idu ubijati djecu? S kakvim ih je besmislicama i lažima uvjeravao da čine dobro? Pa tko je uopće sumanutog Heroda u takvom stanju duševne rastrojenosti mogao urazumiti i kazati mu da griješi? Ljudi opsjednuti vlašću najčešće nikoga ne žele slušati jer su toliko uvjereni da rade dobro da je svaki pokušaj urazumljivanja uzaludan. Možda je Herod mislio da spašava svoje kraljevstvo tako što ubija djecu po Betlehemu. Takvom kroničnom stadiju herodovske bolesti teško je naći lijeka. On što je najtragičnije u cijelom procesu je to da je osoba koja je možda nekada i imala pozitivne odlike, tijekom procesa razvoja herodovske bolesti tj. patološke borbe za vlašću, potpuno izgubila svoje ljudsko dostojanstvo. Herod je svojim nedjelima pod stare dane uništio sve ono što je možda prije toga i dobro napravio. Da je bio malo manje gladan vlasti i pozicije možda bi sačuvao svoje ljudsko dostojanstvo. No da se vratimo na onaj dio iz Evanđelja kad su Herodovi vojnici krenuli ubijati nevinu dječicu po Betlehemu. Ima tu jedno onako čisto ljudsko pitanje koje ostaje u zraku. Zaista čudi da se tim herodovim ubojicama u Betlehemu nitko nije suprotstavio. To nam svima treba biti pouka; ako zlotvoru dozvoliš da nekažnjeno čini zlo on će i dalje činiti ono što hoće. Zato na zlo treba reagirati na vrijeme i djelovati odgovorno da ne dođe do još većeg zla.