Svaki autor koji se bavi pitanjem stradavanja katoličkog svećenstva tijekom II. Svjetskog rata i u vremenu komunističkog totalitarizma treba biti duboko svjestan činjenice kako njegov rad podliježe znanstvenoj kritici. U pristupu ovako osjetljivoj tematici potrebno je isključiti svaku pristranost te se neprestano držati isključivo činjenica. Ukoliko nema dovoljno provjerljivih podataka razboritije je ostaviti prostor za daljnje istraživanje negoli donositi ishitrene zaključke po vlastitom nahođenju. Analizirajući mnoštvo radova i dokumenata koji obrađuju stradavanje katoličkog svećenstva uočeno je mnoštvo pogrešaka i neutemeljenih zaključaka pojedinih autora. Kao primjer rada sa obiljem povijesnih neistina na tom području treba istaknuti djelo „Katoličko svećenstvo u NOB-u 1941. – 1945.“, Zagreb, 1982., autora Ćirila Petešića. U dijelu knjige koja se dotiče i žumberačkih grkokatoličkih i rimokatoličkih svećenika uočen je niz netočnosti koje bi mogle stvoriti zabunu kod neupućenog čitatelja. O hapšenju, istrazi i stradavanju dr. Ivice Šimraka Petešić u knjizi na str. 142 piše slijedeće: „ Na prijedlog Kotarskog NOO-a Žumberak uhapšen je grkokatolički svećenik dr. Ivan Šimrak, ‘pod sumnjom neprijateljske propagande ‘. Istragom mu se ništa nije moglo dokazati. Okružni NOO Pokuplje uputio je Šimraka msgru Rittigu, jer je ‘nećak poznatog klerofašiste Šimraka, urednika Hrvatske straže, a sada biskupa u Križevcima’. Prema izjavi pravoslavnog svećenika Aleksandra Skočića, koji je u to vrijeme bio kod msgra Rittiga i obavljao vjerske obrede za pravoslavne vjernike na oslobođenom teritoriju, dr. Šimrak donio je od biskupa dra Šimraka milijun kuna za narodnu pomoć i ostao u partizanima“, autor dalje navodi: „ Za Šimraka zna da je na putu za Slavoniju poginuo“. Svi navodi Ćirila Petešić zapravo nemaju logički slijed jer su kontradiktorni u sebi, tako jedan navod pobija drugi. Primjerice, ukoliko bi dr. Ivica Šimrak nosio pomoć partizanima zašto bi od istih bio uhapšen, zlostavljan i konačno suđen zbog tobožnje ‘neprijateljske propagande’? Ako bi Šimrak ostao u partizanima zašto bi onda odbijao dati od partizana traženu izjavu o tome kako pristupa pokretu? Kako je i sam dr. Ivica Šimrak u pismu vladici neposredno prije smrti javio on je takav prijedlog Rittiga kategorički odbacio. Tvrdnju Petešića da je Šimrak mlađi ubijen na putu u Slavoniju najbolje pobija izjava plešivičkog župnika Franje Ljubetića koji je među prvima saznao za tragičan događaj u njegovoj župi, ekshumirao svećenika, te o svemu obavijestio biskupa u Križevce. Istina je da je dr. Ivica Šimrak, nakon oslobađajuće presude, pod okriljem noći vođen uz partizansku pratnju iz Pisarovine preko Plešivice u Žumberak. Međutim na putu su uhvaćeni u ustaškoj zasjedi te su svi na licu mjesta ubijeni na Plešivici kod Jastrebarskog, a nikako ne u Slavoniji. Od svih nelogičnosti u knjizi najviše čudi ona o dr. Ivici Šimraku kao učesniku u NOB-u (vidi str. 275). Iz svih autentičnih dokumenata je jasno vidljivo da je dr. Ivica Šimrak bio u Žumberku svega tjedan dana prije negoli je uhapšen od partizana. U tom vremenu, između Cvjetnice i Uskrsa, obilazio je vjernike u Grabru i Pećnom, ispovijedao, služio liturgije i pričešćivao. Prema izjavama mnogih svjedoka u nikakve se svjetovne stvari nije uplitao već je obavljao svoj svećenički posao. Čini se da je Petešić rado bez dokumenata stvarao razne konstrukcije koje bi zatim plasirao u javnost kao povijesnu činjenicu. Osim krivih i netočnih podataka o dr. Ivici Šimraku spomenuti autor Petešić naveo je i za grkokatoličkog župnika u Pribiću o. Ivana Kuhara potpuno netočne podatke tvrdeći da je bio suradnik NOP-a (vidi str. 222). Dakako da Petešić nije naveo tko je ubio ‘suradnika’ . Svakako su to učinili partizani 1944. u selu Gračac iznad Pribića, gdje je bio privremeni štab OZNE za Žumberak. Postavlja se logičko pitanje: ukoliko bi bio suradnik zar bi ga oni s kojima je surađivao ubili? Istina je zapravo da je o. Ivan Kuhar ubijen zbog pokušaja da se otme cjelokupno crkveno imanje u Pribiću, što se na žalost nakon njegove smrti i dogodilo. I za poginulog vlč. Karla Ivančića autor na str. 276 navodi netočne podatke. Tako piše da je vlč. Ivančić strijeljan od ustaša 1943., iako je potvrđeno da su oštrčkog župnika mučili i ubili Čerkezi kao pripadnici njemačke vojske jer su upravo oni prodirali preko Oštrca za vrijeme ofenzive na Žumberak. Iz svega bi se moglo zaključiti da je Ćiril Petešić pisao svoje djelo bez uvida u izvornu dokumentaciju koja se nalazi u crkvenim arhivima. Njegovi navodi na mnogim mjestima nemaju uporište u dokumentima već su nažalost plod neobjektivnog i neznanstvenog pristupa materiji.
