Tijekom 70-tih godina prošlog stoljeća započeo je proces razgraničenja kanonskog teritorija Križevačke eparhije koji je tada zahvaćao prostor cijele bivše države Jugoslavije. Proces koji je imao za cilj u svakoj republici oformiti samostalnu grkokatoličku upravu među tadašnjim crkvenim velikodostojnicima nazvan je „svaka država svoja mitra“. Crkveni poglavari uočili su kako je Križevačka eparhija glomazna i nefunkcionalna te je potrebno izvršiti određene promjene. Pojedini intelektualci iz Zagreba tih su godina zaključili kako ujedinjavanje svih grkokatolika u Jugoslaviji zapravo nema nikakvo pastoralno utemeljenje već je po srijedi više pokušaj političkog ujedinjenja u kojem će Hrvati grkokatolici dugoročno izgubiti identitet u okviru jugoslavenske grkokatoličke biskupije. Pitanje o razgraničenju grkokatoličke Križevačke eparhije izravno se nalazilo u nadležnosti Biskupske konferencije Jugoslavije koja je o tom pitanju trebala dati konačan odgovor. Podupirući stav episkopata o novom preustroju Križevačke eparhije katedralni dekan i rektor Sjemeništa o. Ivan Pavković u ime hrvatskih grkokatoličkih svećenika uputio je 7. svibnja 1976. dopis zagrebačkom nadbiskupu i predsjedniku BKJ mons. Franji Kuhariću u kojem predlaže slijedeće: „ U slučaju da se na plenarnoj sjednici BKJ bude razmatrala naša molba u predmetu dismembracije Križevačke biskupije, ovim se osmjeljujemo zamoliti da Vaša Preuzvišenost u svojstvu predsjednika izloži časnom skupu preuzvišene gospode biskupa ovaj naš konkretni prijedlog u toj stvari, a koji glasi: Predlažemo da Hrvatska grkokatolička biskupija obuhvaća vjernike istočnog katoličkog obreda na teritoriju čitave SR Slovenije i čitave SR Hrvatske“. U nastavku svog dopisa vikar Pavković predložio je da: “Rusinsko ukrajinska biskupija obuhvaća vjernike na teritoriju čitave SR Srbije uključivo pokrajine, SR Bosnu i Hercegovinu i SR Crnu Goru“. Iz ovog prijedloga jasno proizlazi da je područje Bosne i Hercegovine trebalo izdvojiti iz hrvatske Križevačke biskupije i pripojiti pod upravu nove Rusinsko ukrajinske grkokatoličke biskupije u Srbiji, jer u bosanskim grkokatoličkim župama uopće nema Hrvata već su apsolutna većina Ukrajinci kojima bi zbog jezika i vrlo slične crkveno-narodne tradicije bilo lakše očuvati svoju baštinu u okviru biskupije koja je većinski ukrajinska odnosno rusinska. O pitanju dismembracije Križevačke eparhije raspravljali su biskupi na svojoj sjednici te je zaključeno da se pristupi prvoj fazi reorganizacije grkokatoličke biskupije po predloženom teritorijalnom principu. Uvažavajući stav svećenstva i braće biskupa 12. travnja 1978. godine tadašnji križevački biskup i beogradski nadbiskup Gabriel Bukatko izvršio je raspodjelu uprave Križevačke eparhije na vikarijate tj. arhijerejska namjesništva, što je prvi stupanj do osnivanja apostolskog egzarhata odnosno u drugoj fazi biskupije. U Dekretu nadbiskup Bukatko navodi kako je raspodjela učinjena „ prema molbama i želji svećenstva pojedinih regija, te prema sugestijama viših crkvenih vlasti BKJ“ (Arhiv Beogradske nadbiskupije, Br. Prez. 112/1978.). Iako je stajalište katoličkog episkopata oko podjele Križevačke eparhije usuglašeno još 1978. godine, prvi konkretni rezultati biskupskih zaključaka postali su vidljivi tek nakon raspada Jugoslavije. Osnivanjem apostolskog egzarhata za grkokatolike u Makedoniji odnosno kasnije formiranjem samostalnog egzarhata za grkokatolike u Srbiji i Crnoj Gori djelomično je provedena reorganizacija Križevačke eparhije koju su biskupi planirali 1976., a definitivno usuglasili 1978. godine, u vrijeme dok je predsjednik BKJ bio blage uspomene kardinal Franjo Kuharić. Ipak ostalo je neriješeno pitanje grkokatolika Ukrajinaca u Bosni i Hercegovini koji su, prema prvotnom prijedlogu, trebali potpasti pod nadležnost grkokatoličkog biskupa u Srbiji, ali su ipak ostali u sastavu hrvatske grkokatoličke biskupije. Početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, raspadom Jugoslavije, izvršen je preustroj Biskupske konferencije Jugoslavije, čime je potvrđeno crkveno pravilo da se granice dijeceza i crkvenih pokrajina usklađuju s državnim granicama. U preustroju BKJ iz ranih 90-ih međutim nije usklađena granica Križevačke eparhije s granicom Republike Hrvatske jer se opet postavilo pitanje bosanskih grkokatolika. U cilju rješenja ovog pitanja ponovno je predloženo da se grkokatolicima u BiH omogući crkvena samostalnost te da se u Banja Luci osnuje samostalni egzarhat za grkokatolike u Bosni i Hercegovini, sa vlastitim egzarhom. Za pokretanje postupka osnivanja novog bosanskog egzarhata bio je dovoljan dopis Ordinarijata križevačke eparhije Kongregaciji za Istočne crkve u kojem se ističe potreba osnutka istog. Međutim molba za osnivanje egzarhata u BiH nikada nije upućena Kongregaciji u Rim jer nije definiran službeni naziv istog, a i crkveno-pravni status egzarhata trebalo je konkretnije odrediti tj. trebalo je odgovoriti hoće li se novi bosanski grkokatolički egzarhat uklopiti u sustav Biskupske konferencije BiH, ili će biti pod nadležnošću Ukrajinske grkokatoličke crkve kako su to predlagali i sami grkokatolici iz BiH. Rješenje pitanja trajne granice Križevačke eparhije, njeno usklađivanje s državnom granicom RH, kao i konačno rješenje statusa grkokatolika u BiH u konačnici će zajednički riješiti HBK i BK BiH na jednoj od svojih zajedničkih sjednica. Bilo bi svakako hvalevrijedno što prije ovu točku staviti u program zajedničkih susreta. Hrvatsko grkokatoličko svećenstvo već desetljećima o pitanju reorganizacije Križevačke eparhije ima isto mišljenje kao što su to svojevremeno imali nadbiskup Franjo Kuharić, katolički biskupi i vikar Ivan Pavković, a ono jednostavno glasi: „svaka država svoja mitra“.
O razgraničenju Križevačke eparhije u vrijeme kardinala Kuharića i vikara Pavkovića
