O Grkokatoličkoj crkvi u BiH povijesnih izvora dovoljno za jedan magistarski rad
Jedinstvo Katoličke i Pravoslavne crkve u Bosni i Hercegovini tema je koja je u prošlosti zaokupljala mnoge eminentne katoličke i pravoslavne povjesničare. Međutim, do sada nije objavljena integralna povijest crkvenosjediniteljskog pokreta u Bosni i Hercegovini u jednom radu. Najispravnije je zaključiti kako se o povijesti crkvene Unije u BiH pisalo fragmentalno u pojedinim povijesnim radovima. Poznato je kako je središte crkvenosjediniteljskog pokreta u 17. stoljeću bio manastir Tvrdoš u Hercegovini, ali slabo je poznato da su i u drugim pravoslavnim manastirima u Bosni postojali snažni centri koji su težili crkvenom jedinstvu. Tako je tvrdoški (hercegovački) vladika Vasilije Jovanović oko 1648. godine “zajedno s bosanskim mitropolitom Epifanijem i banjskim episkopom Isaijom pokrenuo ponovno pitanje o uniji pravoslavne crkve s katoličkom”. (vidi: Hercegovački manastiri, D. Ćorović). Iz ovog navoda D. Ćorovića, nekadašnjeg profesora na beogradskom univerzitetu, jasno je da nije samo Hercegovina težila Jedinstvu već su i bosanski metropolit kao i banjski vladika dijelili isto stajalište. O otvorenosti bosanskih metropolita prema Uniji piše i poznati istraživač srpske pravoslavne povijesti dr. Ilarion Ruvarac. Osim dr. Ćorovića i dr. Ruvarca o temi crkvene unije u Bosni i Hercegovini svakako je potrebno konzultirati i slijedeću literaturu: P. Donato Fabianich “Storia dei frati minori in Dalmazia e Bossnia”, Mijo Batinić “Djelovanje franjevaca u Bosni i Hercegovini”, Marković “Slaveni i Pape”, D.P. Balan “Katolička crkva i Slaveni”-preveo dr. Josip Stadler, Vjekoslav Gjorgjić “Hrvati, Srbi i Dalmatini, i Sv. rimska Stolica”. Osim navedenih radova za temu Unije u Bosni svakako je neizostavno djelo “Illiricum Sacrum” Daniela Farlatia. Istraživanje i pisanje radova o Uniji u Bosni uvelike doprinosi stvaranju istinite slike o cjelokupnoj crkvenoj povijesti Bosne i Hercegovine.