Moglo se da se htjelo
Analizirajući povijesni tijek u Križevačkoj eparhiji može se zaključiti da je u 20. stoljeću mnogo toga pošlo po krivom. Dakako mora se uzeti u obzir pojava totalitarističkog komunizma koji je uvelike otežao život Katoličke crkve na području Hrvatske. No postavlja se i dodatno pitanje je li za sve nedaće kriv isključivo komunizam ili ima li i određene crkvene odgovornosti za propadanje određenih župa. Što nam povijesne činjenice o tome kažu? Uzmemo li u obzir da je danas potrebno doslovno iz ruševina podizati neke grkokatoličke crkve u Dalmaciji ili župne kuće u Žumberku razumno je postaviti pitanje; zašto je do uništenje tih župa uopće došlo i to baš u drugoj polovici 20. stoljeća? Komunizam dakle nije isključivi krivac. Prepuštanje propasti određenih župa zapravo je grijeh propustom eparhijske uprave. Nije se s crkvene strane učinilo sve što se moglo i to je jedina istina. Zapravo treba kazati: moglo se puno toga spasiti da se htjelo – ali u tome i jest najveći problem – nije se naprosto imalo volje za očuvanjem grkokatoličkih svetinja u Dalamciji, okolici Križevaca i drugdje. Teško je bilo koga danas uvjeriti da Sveta Stolica i zapadne biskupije, posebice u Americi, u vrijeme komunizma, da se tražilo, ne bi pomogle ugroženoj crkvi u tadašnjoj Jugoslaviji. Da je križevački biskup jasno predstavio potrebu pomoći za crkve u Dalmaciji, okolici Križevaca ili Žumberku pomoć iz Vatikana sigurno ne bi izostala. No je li o toj temi uopće bilo razgovora u Rimu tijekom 50-tih, 60-tih i 70-tih godina prošlog stoljeća? Po svemu sudeći ne. Ako se u Rimu dakle nije sa strane križevačkih vladika iskazivala potreba za pomoći i očuvanjem grkokatoličkih svetinja na istočnoj obali Jadrana onda je razumljivo da se nikakva pomoć nije niti mogla dobiti. No niz je dokaza da se moglo očuvati i crkve i župne dvorove. Samo je trebalo malo volje i ljubavi. Tadašnji križevečki vladika Gabriel Bukatko redovito je dolazio u Rim gdje se susretao sa najvišim crkvenim dužnosnicima, sa Svetim Ocem, pročelnicima kongregacija i biskupima iz Amerike. Fotografije nam to jasno potvrđuju. Na tim je susretima najviše razine, po predaji, bilo najviše govora o funkcijama a ne o potrebama mjesne crkve u domovini. Zašto vladika Bukatko nije djelovao u pravcu prikupljanja pomoći za obnovu crkava, primjerice u Dalmaciji, naprosto se ne može razumjeti. Sve su te dalmatinske grkokatoličke crkve koje su trebale obnovu, u vrijeme biskupa Bukatka prepuštene propasti, na žalost jedna je čak i prodana. Pogrešno vođenje Križevačke eparhije, koje se vidljivo manifestiralo u propadanju imovine, sada je potrebno uz veliki napor ispraviti. Ipak iz povijesnog iskustva treba izvući pouku: od pukog naslikavanja križevačkih vladika u ljubičastim mantijama po Rimu, župe i vjernici u domovini nisu imali ama baš nikakve koristi. Svakako bi bilo bolje da se novac od tih silnih vladičanskih putovanja uložio u sanaciju crkvenih krovišta dalmatinskih crkava i žumberačkih župnih kuća.
