Križevačka eparhija će biti u granicama Republike Hrvatske
Stvari se u Crkvi nikada ne događaju naglo. Za svaku odluku potrebno je vrijeme prosuđivanja. Ponekad zbog raznih razloga i nije dobro žuriti sa donošenjem odluka, ali isto tako nije dobro niti pretjerano odugovlačiti kada je potrebno donijeti određenu odluku. Za Hrvate grkokatolike što znači vjernike hrvatske Križevačke eparhije najvažnije je pitanje konačnog uređenja eparhijskih ili biskupijskih granica. To nije samo puko administrativno pitanje već se radi o iznimnom događaju koji predstavlja potpuno novi početak za cijelu zajednicu hrvatskih grkokatolika posebice u pastoralnom smislu. Zaista je želja mnogih vjernika da grkokatolička biskupija u Hrvatskoj bude baš kao i ostale hrvatske biskupije unutar državnih granica. Trenutak dismembracije ili usklađivanje granica Križevačke eparhije sa granicama hrvatske države biti će povijesni događaj koji će se obilježiti na najsvečaniji način. Najvažnije je da započne nova etapa u povijesti Križevačke eparhije a to je prelomni trenutak dismembracije. Zaista je potreban novi početak kao duhovno i pastoralno osvježenje. Desetljećima Hrvati iščekuju dan kada će Sveta Stolica proglasiti Križevačku eparhiju u svojim prirodnim a ne sadašnjim granicama koje su na silu nametnute u vrijeme vladavine kralja Aleksandra Karađorđevića i križevačkog vladike Dionizija Njaradija. Povijesna je istina da se Hrvate grkokatolike kao konstitutivni dio Križevačke eparhije ništa nije pitalo kada su se krojile granice biskupije od 1918. do 1924. godine. Sve je učinjeno iza leđa hrvatskim grkokatolicima ne bi li se posebnim inženjeringom osmislila jugoslavenska grkokatolička eparhija u kojoj bi Hrvati činili manjinu. To je na žalost i ostvareno i u određenoj mjeri traje do dan danas. Mnoge zapravo čudi što je tadašnji zagrebački nadbiskup Antun Bauer kao metropolita hrvatskih grkokatolika i kao Hrvat uopće pristao na Njaradijev prijedlog da se stvara katolička eparhija istočnog obreda na cijelom teritoriju Kraljevine koja izravno šteti hrvatskim grkokatolicima. Nadbiskup Franjo Kuharić tu je bio puno razboritiji kada je podržao djelomičnu dismembraciju Križevačke eparhije i osnivanje novih egzarhata u Makedoniji i kasnije Srbiji. Nije prihvatljivo, a ni pastoralno opravdano da jedna grkokatolička biskupija bude u tri države, jer da je tome tako onda bi i ostale hrvatske katoličke biskupije bile rasprostranjene na teritoriju drugih država. Nema sumnje da će Križevačka eparhija u narednim godinama biti usklađena sa granicama Republike Hrvatske jer je to zapravo jedino razumno. Proglašenje Križevačke eparhije u državnim granicama ujedno će označiti i novi početak u kojem će se jasno znati da je Križevačka eparhija hrvatska biskupija u kojoj se više nikada neće dogoditi, kao nedavno, da se iz hrvatskih grkokatoličkih crkava od strane nacionalnih manjina izbacuju trobojnice pod izgovorom “da se ne nalaze upisane u župnoj Inventarnoj knjizi”. Ako Bog da sreće bit će trobojnice hrvatske upisane i u inventarne knjige, al će biti i nove postavljene u svakoj žumberačkoj crkvi od Gornjeg Grada pa do Draga.