Ivica Pavković svećenik Žumberačkog vikarijata uzor pastoralnog djelatnika
Kako bi određeni vikarijat mogao duhovno napredovati potrebni su dobri i aktivni svećenici. Žumberački vikarijat tijekom prošlosti imao je izvrsne povjesničare kao što je primjerice dr. Janko Šimrak, izvrsne liturgičare poput dr. Jurja Pavića, a na području pastorala zasigurno je najveći uzor svećenik Ivan Pavković. U današnjem vremenu više od ičega Crkvi su potrebni uzori svećenika pastoralaca. Želimo li postići pastoralne rezultate moramo se ugledati u primjere svećenika koji su u prošlosti u Žumberačkom vikarijatu postigli veliki uspjeh. Svećenik Ivica Pavković bio je dugogodišnji župnik na zagrebačkom Gornjem Gradu, rektor žumberačkog Sjemeništa, katedralni dekan i uz to žumberački biskupski vikar. Sve službe, razumije se samo po sebi, zahtijevale su aktivnu suradnju sa braćom svećenicima i sa vjernicima vikarijata. Od svega je zasigurno posebno mjesto zauzimala suradnja sa bogoslovima i svećenstvom. Ukoliko danas retroaktivno analiziramo djelovanje uzor svećenika Ivana Pavkovića onda jasno razabiremo da se on nikada nije okruživio slabićima niti je od drugih činio slabiće. Nikada kao rektor u formiranju mladih svećenika nije želio stvarati ovisnike o sebi, već je pokušavao od mladih bogoslova učiniti samostalne i aktivne svećenike. On je vlastitim poticajima, idejama i motivacijom poticao suradnike da budu i sami kreativni u pastoralnom djelovanju. Na takav način utjecati na bližnje je uistinu bilo blagoslovljeno jer su svećenici izišli iz njegovog odgoja kasnije pokazivali izvrsne pastoralne rezultate. Analiziramo li dalje uzornog pastoralca Pavkovića uviđamo da je on stvarao oko sebe ozračje bez straha, laskanja i hipokrizije najbližih suradnika. Stvarao je ozračje u kojem su svi suradnici mogli bez straha izreći svoje mišljenje. To ozračje bilo je ozračje uzajamnog poštovanja, pristojne distance, diskrecije ali prije svega razumijevanja. Jedan je ugledni žumberački svećenik to najbolje definirao kada je za rektora Pavkovića kazao da je on bio: ” kao dobar dirigent koji skladno vodi orkestar, a onda taj isti orkestar pod njegovim ravnanjem daje najljepšu glazbu za svoju okolinu”. Taj orkestar (tj. svećenstvo vikarijata) pod ravnanjem Pavkovića nikako nije bio hladan, nemaštovit i grčevit. Vidjelo se to naprosto po konkretnim rezultatima na župama cijelog vikarijata koje su 70-tih i 80-tih godina prošlog stoljeća bile zahvaljujući svećenstvu aktivne i pune životnog elana. Ono što je posebno važno istaknuti jest karakter ili osobnost Ivana Pavkovića. On se naime istinski radovao napretku svoje subraće svećenika koji su bili poduzetni i puni nadahnuća za pastoralni rad u žumberačkim seoskim ili gradskim župama. Karakter Pavkovića bio je i presudni čimbenik za njegov ogroman uspjeh. Najznačajniji element u osobnosti bilo je potpuno povjerenje u svoje suradnike. Bez tog povjerenja bio bi zarobljenik svojih strahova i mnoge velike stvari ne bi se zasigurno ostvarile. Kada se dogodi da je neki upravitelj bilo župe, vikarijata ili biskupije u sebi kaotičan onda zbog svog vlastitog unutrašnjeg kaosa nerijetko posvađa svoju subraću svećenike. U blizini “kaotičnih” upravitelja nitko se ne osjeća ugodno, osjeća se stalna nervoza i napetost a i sami svećenici su pasivni jer nikada ne znaju kakav ih kaos od upravitelja očekuje. Teško je suradnicima suprotstaviti se kaotičnim upraviteljima jer ako se takvu osobu dobronamjerno kritizira to će se smatrati nepoštivanjem nadređenih. Treba biti svjestan da ni kritika kod takvih osoba neće imati efekta jer njihov kaos proguta svaku kritiku. To je ono najgore što se nekoj mjesnoj crkvi može dogoditi “kaotični upravitelj” bez ljubavi. Zato su važni uzor svećenici kao Ivan Pavković koji su znali vrijednost svećeničkog zajedništva i koji su bili potpuno svjesni da samo o tom skladnom zajedništvu ovisi sav napredak vikarijata. Na ovome mjestu potrebno je istaknuti kako nam uzori poput vikara Pavkovića daju životne smjernice i pozitivan primjer kako se uspjeh stvara samo u zajedništvu i u skladu različitih suradnika.