Isusovo uskrsnuće – događaj u povijesti, ali koji lomi okružje povijesti i ide iznad nje

BENEDIKT XVI. O TEMELJIMA NAŠE VJERE

Isusovo uskrsnuće – događaj u povijesti, ali koji lomi okružje povijesti i ide iznad nje

Ako budna srca slušamo svjedoke i otvorimo se znakovima kojima Gospodin uvijek iznova i njih i sebe čini vjerodostojnima, onda znamo: On je uistinu uskrsnuo. On je Živi. Njemu se povjeravamo i znamo da smo na pravomu putu. S Tomom stavimo svoje ruke u Isusov probodeni bok i ispovjedimo: »Gospodin moj i Bog moj!« (Iv 20,28).

»Ako pak Krist nije uskrsnuo, uzalud je doista propovijedanje naše, uzalud i vjera vaša. Zatekli bismo se i kao lažni svjedoci Božji što posvjedočismo protiv Boga: da je uskrisio Krista, kojega nije uskrisio« (1 Kor 15,14s). Ovim riječima sveti Pavao drastično naglašava kakvo značenje ima vjera u uskrsnuće Isusa Krista za kršćansku poruku u cjelini: ona je njezin temelj. Kršćanska vjera stoji i pada s istinom svjedočanstva da je Krist uskrsnuo od mrtvih.

Ako se to izostavi, onda se iz kršćanske predaje može, doduše, sastaviti niz predodžaba, vrijednih spomena, o Bogu i ljudima, o njihovu »biti« i »trebati« – neku vrstu religijskoga svjetonazora – ali je kršćanska vjera mrtva. Isus bi u tom slučaju bio vjerska osobnost koja je ostala neuspješna; koja i u svojemu neuspjehu ostaje velika, koja nas može prisiliti na razmišljanje. Ali on tada ostaje u čisto ljudskome i njegov autoritet seže onoliko koliko nam je jasna njegova poruka. On više nije mjerilo; mjerilo je tada samo naša vlastita prosudba koja iz njegove baštine izabire ono što se čini korisnim. A to znači: tada smo prepušteni sami sebi. Naša vlastita prosudba jest zadnja instancija.

Samo ako je Isus ukrsnuo, dogodilo se nešto stvarno novo što mijenja svijet i čovjekovu situaciju. Tada On postaje mjerilo na koje se možemo osloniti. Jer tada se Bog stvarno pokazao.

Utoliko je u našemu traganju za Isusovim likom uskrsnuće odlučujuća točka. Je li Isus samo bio ili on i jest – ovisi o uskrsnuću. U tome »da« ili »ne« ne radi se o jednomu pojedinačnom događaju pored drugih, nego o Isusovu liku kao takvu.

Zbog toga je nužno osobito pozorno osluhnuti svjedočanstva Novoga zavjeta o uskrsnuću. Tu, dakako, najprije moramo ustvrditi da se s ovim svjedočanstvom, gledano povijesno, suočavamo u posebno složenu obliku i da ono postavlja mnoga pitanja.

Što se tu dogodilo? Očito to svjedocima koji su se susreli s Uskrslim nije bilo jednostavno priopćiti. Bili su suočeni sa stvarnošću koja je i za njih same bila posve nova, koja je lomila obzor njihova iskustva. Koliko god ih je stvarnost onoga što se dogodilo zaokupljala i gonila na svjedočanstvo, toliko je ujedno bila i posebna. Sveti nam Marko pripovijeda da su učenici, silazeći s brda preobraženja, raspravljali o Isusovim riječima da će Sin Čovječji »ustati od mrtvih« (9,9s). I pitali su među sobom što znači to »ustati od mrtvih«. Doista: što je to zapravo? Učenici to nisu znali i morali su naučiti tek iz susreta sa stvarnošću.

Tko izvješćima o uskrsnuću pristupa s misli da zna što je uskrsnuće od mrtvih, izvješća može shvatiti samo pogrješno i tada ih mora ostaviti po strani kao besmislena. Rudolf Bultmann prigovorio je vjeri u uskrsnuće kako se, čak ako se Isus i vratio iz groba, mora reći da nam »takav čudesan prirodni događaj kao što je oživljavanje mrtvaca« ništa ne pomaže i da je u smislu našega postojanja beznačajan (usp. Neues Testament und Mythologie, str. 19).

Doista: kada bi se u Isusovu uskrsnuću radilo samo o čudu oživljena mrtvaca, u konačnici nas se ne bi ništa ticalo. Tada ono ne bi bilo važnije od liječnikova umijeća oživljavanja klinički mrtvih. Ono ništa ne bi promijenilo u svijetu kao takvu i u našemu postojanju. Čudo oživljena mrtvaca značilo bi da je Isusovo uskrsnuće bilo isto što i uskrišenje mladića iz Naina (Lk 7,11-17), Jairove kćeri (Mk 5,22-24.35-43 i p) ili Lazara (Iv 11,1-44). Nakon dužega ili kraćega vremena oni su se vratili u svoj dotadašnji život, kako bi kasnije konačno umrli.

Novozavjetna svjedočanstva ne ostavljaju mjesta nikakvoj dvojbi da se kod »uskrsnuća Sina Čovječjega« dogodilo nešto posve drugo. Isusovo je uskrsnuće bilo prodor u posve nov način života, u život koji više nije podložan zakonu »smrti i postajanja«, nego je postavljen iznad toga – život koji je otvorio novu dimenziju ljudskoga postojanja. Stoga Isusovo uskrsnuće nije pojedinačan događaj, koji bismo mogli zanemariti i koji bi pripadao samo prošlosti, nego »mutacijski skok« (da analoški upotrijebimo ovu riječ, čisto ekvivočno). U Isusovu je uskrsnuću dosegnuta jedna nova mogućnost ljudskoga postojanja koja sve zanima i otvara budućnost, novu vrstu budućnosti za sve ljude.

S pravom je, dakle, Pavao nerazdvojivo povezao uskrsnuće kršćana i Isusovo uskrsnuće: »Jer ako mrtvi ne uskršavaju, ni Krist nije uskrsnuo… Ali sada: Krist uskrsnu od mrtvih, prvina usnulih« (1 Kor 15,16.20). Kristovo uskrsnuće je ili univerzalni događaj ili to uopće nije, kaže nam Pavao. I samo ako ga shvaćamo kao univerzalni događaj, kao otvaranje jedne nove dimenzije ljudskoga postojanja, na putu smo ispravna tumačenja svjedočanstva o uskrsnuću prikazana u Novome zavjetu.

Odatle se shvaća i posebnost toga novozavjetnog svjedočanstva. Isus se nije vratio u redovit ljudski život u ovome svijetu kao Lazar i drugi koje je Isus uskrisio od mrtvih. On je uzašao u jedan drukčiji, novi život – u Božju beskrajnost i odatle se očituje svojima.

To je i za učenike bila u potpunosti neočekivana stvar, s kojom su se prvo morali polagano snalaziti. Židovska je vjera, doduše, poznavala uskrsnuće mrtvih na koncu vremena. Novi se život povezivao s početkom novoga svijeta i u tomu je pogledu bio posve razumljiv: ako postoji novi svijet, onda postoji i novi način života. Ali uskrsnuće kao ulazak u konačno i drukčije stanje, usred staroga svijeta koji i dalje ide svojim tijekom, nije bilo predviđeno te je utoliko isprva neshvatljivo. Zbog toga je obećanje uskrsnuća u početku bilo nedokučivo za učenike.

Proces postajanja vjernicima odvija se slično onomu što se dogodilo u odnosu na događaj križa. Na raspetoga Mesiju nitko nije pomišljao. Sada je činjenica bila tu i na temelju nje Pismo je trebalo čitati na nov način. U prethodnomu smo poglavlju vidjeli kako je

Pismo u svjetlu ovoga neočekivanoga bilo otključano na nov način i da je tako i činjenica zadobila svoj smisao. Dakako, novo je čitanje Pisma moglo započeti tek nakon uskrsnuća jer je tek po njemu Isus bio potvrđen kao Božji poslanik. Sada se u Pismu moralo tražiti oboje, križ i uskrsnuće, pojmiti ih na nov način i prispjeti do vjere u Isusa kao Sina Božjega.

To opet pretpostavlja da je uskrsnuće za učenike postalo stvarno kao i križ. Time se podrazumijeva da ih je jednostavno svladala stvarnost; da joj se nakon svekolika početnoga oklijevanja i čuđenja više nisu mogli oprijeti: to je uistinu On; On živi i nama je govorio, dao da ga dodirnemo, iako više ne pripada svijetu onoga što redovito dodirujemo.

Proturječje je bilo neopisivo: da je bio u potpunosti različit, ali ne oživljeni mrtvac, nego onaj koji živi u Bogu na nov način i zauvijek. I da je upravo na taj način, iako više ne pripada našemu svijetu, istodobno zbiljski bio tu, u cijelosti on sam. Radilo se o jedincatu iskustvu koje je lomilo uobičajene prostore iskustva, ali je za učenike bilo posve neosporno. Odatle se objašnjava i posebnost svjedočanstava o uskrsnuću: ona govore o nečemu protuslovnom, o nečemu što nadilazi svako iskustvo, a ipak je sasvim stvarno.

Ali je li moguće da je stvarno bilo tako? Možemo li – pogotovu kao suvremeni ljudi – pokloniti povjerenje takvim svjedočanstvima? Prosvijećeno mišljenje kaže »ne«. Za Gerda Ludemanna, primjerice, čini se očitim da zbog »korjenite promjene prirodoznanstvene slike svijeta… tradicionalne predodžbe o Isusovu uskrsnuću treba smatrati prevladanim« (nav. prema Wilckensu I/2, str. 119s). Ali što je točno »prirodoznanstvena slika svijeta«? Dokle seže njezina normativnost? Hartmut Gese je u svojemu važnom prilogu Die Frage des Weltbildes (Pitanje slike svijeta), na koji bih ovdje htio ukazati, opisao granice ove normativnosti.

Naravno da ne može biti ni jednoga suprotstavljanja onome što je jasna znanstvena danost. U svjedočanstvima o uskrsnuću, razumije se, govori se o nečemu što se ne pojavljuje u našemu iskustvenom svijetu. Govori se o nečemu novom, do tada jedincatomu – o novoj dimenziji stvarnosti koja se očituje. Postojeće se ne osporava. Štoviše, kaže nam se: postoji jedna dimenzija više od onih koje do sada poznajemo. Je li to u proturječju spram znanosti? Može li stvarno postojati samo ono što je uvijek postojalo? Ne može li postojati ono što je neočekivano, nepredočivo, novo? Ako postoji Bog, ne može li on onda stvoriti i novu dimenziju ljudske stvarnosti? Stvarnosti uopće? Zar stvorenje zapravo ne čeka ovaj konačni i najviši »mutacijski skok«? Sjedinjenje konačnoga i beskonačnoga, sjedinjenje čovjeka i Boga, pobjedu nad smrću?

U cijeloj povijesti onoga što živi, početci novina su maleni, gotovo nevidljivi – moguće ih je previdjeti. Sam Gospodin nam je rekao da »kraljevstvo nebesko« u ovome svijetu nalikuje gorušičinu zrnu, najmanjemu od svih sjemenki (Mt 13,31s i p); međutim, ono u sebi nosi beskrajne Božje mogućnosti. Isusovo je uskrsnuće s gledišta svjetske povijesti malo vidljivo, najmanje je sjeme u povijesti.

Ovo preokretanje razmjera pripada Božjim otajstvima. Ono što je veliko, moćno mala je stvar. A mala je sjemenka istinski velika stvar. Tako je uskrsnuće ušlo u svijet samo u nekim tajanstvenim ukazanjima izabranima. A ipak je bilo istinski novi početak – ono što je sve, u tajnosti, iščekivalo. A za nekolicinu svjedoka ono je bilo – upravo zbog toga što sami to nisu mogli pojmiti – tako prevratan i stvaran događaj koji je moćno stupio pred njih da se rasplinula svaka sumnja te su s posve novom neustrašivošću stupili pred svijet kako bi svjedočili: Krist je uistinu uskrsnuo. (…)

Upitajmo se još jednom, sažimajući, kakve je vrste bio susret s uskrslim Gospodinom. Važna su sljedeća razlikovanja:

Isus nije netko tko se vratio u uobičajeni biološki život, tko bi potom, po zakonima biologije, jednoga dana ponovno morao umrijeti.
Isus nije utvara (»duh«). To znači da nije netko tko, u stvarnosti, pripada svijetu mrtvih, iako se na neki način može pokazati u svijetu života.
No susreti s Uskrslim ipak su nešto drugo negoli mistična iskustva u kojima se ljudski duh na čas izdigne iznad sama sebe te opaža svijet božanskoga i vječnoga da bi se potom ponovno vratio u redovito obzorje svojega postojanja. Mistično je iskustvo trenutno prevladavanje okružja duše i njezinih sposobnosti zapažanja. Ali ono nije susret s osobom koja mi pristupa izvana. Pavao je posve jasno razlikovao svoja mistična iskustva, kao na primjer svoje uzdignuće do trećega neba opisano u 2 Kor 12,1-4, od susreta s Uskrslim na putu u Damask, koji je bio povijesni događaj, susret sa živom osobom.
Što na temelju svih ovih biblijskih vijesti sada možemo stvarno reći o istinskoj naravi Kristova uskrsnuća?

Ono je događaj u povijesti, ali koji lomi okružje povijesti i ide iznad nje. Možda se smijemo poslužiti analoškim govorom koji u mnogome pogledu ostaje neprimjeren, ali ipak može otvoriti pristup shvaćanju: mogli bismo (kako smo već učinili u prvome odlomku ovoga poglavlja) uskrsnuće promatrati kao vrstu korjenita »mutacijskoga skoka« u kojemu se otvara nova dimenzija života, čovjekova bića.

Da, sama se materija prelama u jedan novi način stvarnosti. Čovjek Isus sada upravo i sa svojim tijelom posve pripada području božanskoga i vječnoga. Od sada pa nadalje, kako je jednom rekao Tertulijan, »duh i krv« imaju mjesto u Bogu (usp. De resurrect. mort. 51,3; CC lat. II 994). Iako je čovjek po svojoj naravi stvoren za besmrtnost, tek sada postoji mjesto u kojemu njegova besmrtna duša nalazi »prostor«, onu »tjelesnost« u kojoj besmrtnost dobiva smisao kao zajedništvo s Bogom i čitavim pomirenim čovječanstvom. Poslanice svetoga Pavla iz uzništva Kološanima (usp. 1,12-23) i Efežanima (usp. 1,3-23) smjeraju na ovo kada govore o Kristovu kozmičkomu tijelu i ukazuju time da je Kristovo preobraženo tijelo istodobno mjesto u kojemu ljudi ulaze u zajedništvo s Bogom i međusobno i tako konačno mogu živjeti u punini neuništiva života. Budući da mi sami ne posjedujemo nijedno iskustvo takve vrste obnovljene i promijenjene materijalnosti i života, ne moramo se čuditi što to nadilazi područje onoga što možemo zamisliti.

Bitna je činjenica da Isusovim uskrsnućem nije bio oživljen jedan određeni mrtvac u jednom određenom trenutku, nego da se u uskrsnuću dogodio ontološki skok koji dodiruje biće kao takvo, da je otvorena nova dimenzija koja se odnosi na sve nas i koja je za sve nas stvorila novo životno okružje supostojanja s Bogom.

Odatle treba pristupiti pitanju uskrsnuća i kao povijesnoga događaja. S jedne strane moramo reći da je bit uskrsnuća upravo u činjenici da lomi povijest i otvara novu dimenziju koju općenito nazivamo eshatološkom. Uskrsnuće otkriva novi prostor koji povijest otvara iznad nje same i stvara konačno. U ovome smislu istina je da uskrsnuće nije povijesni događaj iste vrste kao Isusovo rođenje ili raspeće. Ono je nešto novo, nova vrsta događaja.

Ali istodobno se mora ustvrditi da ono ne stoji jednostavno izvan ili iznad povijesti. Kao prodor iz povijesti koji je nadvisuje, uskrsnuće i dalje svoj početak ima u samoj povijesti i dobrim joj dijelom pripada. To je možda moguće ovako izraziti: Isusovo uskrsnuće ide iznad povijesti, ali je u njoj ostavilo svoj trag. Zbog toga ga svjedoci mogu potvrditi kao događaj jedne posve nove kvalitete.

Doista, apostolski je navještaj sa svojim zanosom i odvažnošću nezamisliv bez stvarnoga dodira svjedoka s posve novom i neočekivanom pojavnosti koja ih je dirala iznutra, a sastojala se u očitovanju i govorenju uskrsloga Krista. Samo je stvaran događaj korjenito nove kvalitete bio u stanju omogućiti apostolski navještaj, koji se ne može objasniti spekulacijama ili unutarnjim, mističnim iskustvima. U svojoj odvažnosti i novosti taj navještaj živi od nezamislive snage događaja koji nitko nije izmislio i koji je išao iznad svake mašte.

Dakako, na koncu za sve nas uvijek ostaje pitanje koje je Juda Tadej postavio Isusu u dvorani Posljednje večere: »Gospodine, kako to da ćeš se očitovati nama, a ne svijetu?« (Iv 14,22). Da, zašto nisi moćno nastupio pred svojim neprijateljima koji su te odveli na križ? – mogli bismo upitati. Zašto im neporecivom snagom nisi pokazao da si ti Živi, Gospodar života i smrti? Zašto si se pokazao samo maloj skupini učenika, u čije se svjedočanstvo sada moramo pouzdati?

Pitanje se, dakako, ne tiče samo uskrsnuća, nego i čitava načina Božje objave u svijetu. Zašto samo Abrahamu, zašto ne i moćnicima svijeta? Zašto samo Izraelu, a ne na neosoporan način i svim narodima zemlje?

Božjemu je otajstvu navlastito da tiho djeluje. Tek malo-pomalo u velikoj povijesti čovječanstva on izgrađuje svoju povijest. Postaje čovjek, ali na način da ga suvremenici, mjerodavne snage povijesti mogu zanemariti. Trpi i umire i, kao Uskrsli, želi doći čovječanstvu samo po vjeri svojih kojima se očituje. On trajno tiho kuca na vrata naših srca i lagano nam otvara oči, kada mu otvorimo.

A ipak, nije li upravo ovo božanski način? Ne podlagati izvanjskom moći, nego dati slobodu, darivati i pobuđivati ljubav. I nije li nešto naoko tako maleno, ako dobro razmislimo, ono što je uistinu veliko? Ne izlazi li od Isusa zraka svjetla koja raste tijekom stoljeća, koja nije mogla proizići iz obična čovjeka i po kojoj doista Božje svjetlo osvjetljava svijet? Bi li naviještanje apostola moglo naći vjeru i izgraditi zajednicu širom svijeta da u njemu nije djelovala snaga istine?

Ako budna srca slušamo svjedoke i otvorimo se znakovima kojima Gospodin uvijek iznova i njih i sebe čini vjerodostojnima, onda znamo: On je uistinu uskrsnuo. On je Živi. Njemu se povjeravamo i znamo da smo na pravomu putu. S Tomom stavimo svoje ruke u Isusov probodeni bok i ispovjedimo: »Gospodin moj i Bog moj!« (Iv 20,28).

Gornji tekst je izvadak iz knjige pape Benedikta XVI. Isus iz Nazareta. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net. Knjigu možete prelistati na linku ovdje.

Bitno.net