Slike o Isusu (autor Anselm Grün)
Slike ne određuju. One su kao prozori kroz koje gledamo u daljinu. Svaki nam prozor nudi jedan novi pogled. Slike pozivaju svakoga da načini svoju vlastitu sliku. Slike otvaraju oči. Ali nam također ostavljaju slobodu da gledamo i preko slike ako nam ona ne govori.
Slike žele otvoriti prozor kroz koji bismo Isusa vidjeli na jedan nov način. Slike predočuju o Isus nešto što pojmovna teologija ne može izraziti. Aktualizirane slike otkrivaju novost na Isusovom liku. Slike su kao vozila. One nas pokreću. S njima putujemo dalje. Ali vozila se i zaustavljaju. Tada moramo prijeći u neko drugo vozilo, moramo potražiti druge slike koje će nam ponovno omogućiti da otkrijemo novost na Isusu.
Slike o Isusu žele nam dobro. Žele nam pokazati ne samo jednu drukčiju sliku o Isusu, nego nas i pozvati u jedno novo umijeće življenja. Slike o Isusu uvijek su i slike uspjelog života.
Slike nam pokazuju da Isusa na kraju krajeva ipak ne možemo dohvatiti. S druge strane slike koje smo izabrali, nisu uhvaćene iz zraka. Sve su to slike koje nam trebaju približiti povijesnog Isusa. Isus je povijesni događaj. Njegov život i djelo daju se rekonstruirati iz evanđeoskih tekstova. Već je devedesetih godina poslije Krista Grk Luka stavio događaje iz Isusova života u povijesni okvir. Njemu je bio važno da je Isus preobrazio povijest. Njegova povijest ne završava njegovom smrću. Ona se nastavlja. Od Nazareta u Galileji preko Jeruzalema, svetog grada židovstva, pokret se širi u čitav svijet, dok konačno ne dopre do Rima, glavnog grada Rimskoga carstva. Ovaj se pokret nastavlja sve do danas i preobrazio je povijest kao ni jedan drugi događaj.
Odlučili smo izdvojiti neke od njih.
ISUS ŽIDOV
Kroz posljednjih trideset godina mnogi su autori ponovno otkrivali Isusa kao jednoga od svojih sunarodnjaka. A i kršćanski teolozi počeli su Isusa promatrati kao Židova.
Isus je odrastao kao Židov. Isus je išao u židovsku školu, učio je moliti psalme, studirao je židovsku povijest kako je opisuje Stari zavjet. Naučio je misliti i živjeti kao Židov. A kao odrastao sudjelovao je u raspravama različitih židovskih škola. Isusovo razmišljanje je ‘židovsko’. No njegova se samostalnost očituje u tome kako je ulazio u raspravu s različitim strujama unutar židovstva.
Ovaj Isus iz malog sela Nazareta pokazuje u svojem razmišljanju jednu širinu koju nije moguće protumačiti nikojom školskom naobrazbom. On vjeruje svojem srcu. Izlaže zakon kako u svojoj nutrini smatra ispravnim. Usuđuje se prepoznati volju Božju, ne samo za sebe, nego i za druge.
Wilhelm Bruners u svojoj knjizi ‘Kako je Isus naučio vjerovati’ iznosi da je Isus odrastao u židovskoj tradiciji i ondje naučio svoju vjeru. Njegova je majka Marija, prema Brunersu, bila sklona apokaliptičkoj struji, jako raširenoj u ondašnjem židovstvu. To se izražava u njezinu hvalospjevu, Magnificatu. Apokaliptika je govorila u skorom Božjem dolasku. A kad Bog dođe, tada će čitav svijet biti uzdrman, odnosi vlasti bit će drukčije postavljeni, bogataši će biti otpušteni prazni, a gladni će se nasititi. Isus od Marije uči da će uskoro doći Bog suditi ovome svijetu i preobraziti ga. S Bogom moramo računati. On ne oklijeva. On djeluje na ljude. On nije samo neku puki promatrač izvana. On zahvaća ovaj svijet.
Josip za kojeg Matej kaže da je bio pravedan, pripada prema Brunersu farizejskoj struji, koja je nastojala oko vršenja Božjih zapovijedi. No Josip nije bio revnitelj Zakona. On je povezivao pravednost s dobrotom i milosrđem. Da je bio samo pravedan, da je pazio samo na vršenje zapovijedi, optužio bi svoju trudnu ženu i morao bi je izvrgnuti opasnosti od smrtne kazne. No Josip nije htio biti pravedan prema Zakonu, nego prema svojoj zaručnici. Pravednost kako ju je on shvaćao, smjerala je na dobro i na spasenje čovjeka. Da se bude pravedan prema pojedincu, mora se neki put zanemariti pisane i tradicionalne zapovijedi. Isus je od Josipa naučio Božje zakone tumačiti milosrdno.
Isus je u svom religioznom odgoju upoznao različite duhovne škole, uobičajene u ondašnjem židovstvu. Židovski istraživači svrstavaju ga u jednu liberalniju farizejsku školu. Isus je bio uključen u rasprave uobičajene u ondašnjim židovskim krugovima. On sam razišao se sa Zakonom. Poštivao ga je. Ali je imao i širinu zanemariti ga ako više nije opravdavao čovjeka. Zakon je prema Isusovu čvrstu uvjerenju bio tu za čovjeka, ne obrnuto. Sve što nam Bog zapovijeda, služi za to da živimo ispravno i da možemo izići na kraj jedni s drugima, i tako nastaje prostor uspjeloga zajedništva.
Isus je molio psalme. Sudjelovao je na bogoslužju. I kao pobožni Židov uvijek je iznova hodočastio u Jeruzalem da sudjeluje u velikim blagdanima. Ondje je doživio opčaranost koja je zračila iz hrama i iz hramskog bogoslužja. Odrastao u ovoj duhovnosti, Isus je ipak razvio svoju vlastitu pobožnost. Imao je svoj posve osobni odnos prema Bogu. I iz ovog intimnog odnosa prema svom Bogu kojega je kao još nitko prije njega nazivao onom nježnom riječi ‘Abba’ (‘Tata!’), govorio je o Bogu na jedan nov način. Usudio se drugačije propovijedati o Bogu, crtati jednu drugu sliku Boga, nego što je to bilo uobičajeno za mnoge njegove suvremenike. Ljudi su imali dojam da tu netko o Bogu govori ispravno, da se u njegovim riječima uistinu Bog otkriva: ‘Bijahu zaneseni njegovim naukom. Ta učio ih je kao onaj koji ima vlast, a ne kao pismoznanci’ (Mk 1,22). Isus nije govorio o Bogu onako kako govore mnogi pismoznanci, koji su doduše rabili ispravne riječi, ali nisu govorili iz osobnog iskustva. Jer je Isus doživio Boga, o njemu je govorio tako da su ljudi i ne hoteći osjetili: ‘Da, takav je Bog. To je ta istina. Ovaj se Bog mene tiče. Pred ovim Bogom ne mogu pobjeći. On ispunjava čežnju moga srca.’
ISUS KOJI SE ODVAJA OD VLASTITE OBITELJI
Marko donosi jedinstvenu priču: ‘I dođe Isus u kuću. Opet se skupi toliko mnoštvo da nisu mogli ni jesti. Čuvši to, dođoše njegovi da ga obuzdaju jer se govorilo: ‘Izvan sebe je!’ (Mk 3, 20-21).
Ovaj prizor pokazuje da Isusov odnos prema vlastitoj obitelji nije bio bez poteškoća. Njegova obitelj misli da je on izvan sebe. I želi ga na silu vratiti kući. Misle da će ih osramotiti.
Drugi evanđelisti ne donose ovu priču. Očito im se činila previše provokativnom. Ipak, nazire se ovdje povijesna stvarnost. Mi možemo samo nagađati o tome što je dublji razlog Isusova otuđenja od svoje obitelji. Neki tumači Pisma misle da je Isusova obitelj bila bliska farizejskoj struji, a Isus je prolazio zemljom kao propovjednik i čudotvorac koji je bio bliže jednoj teološkoj struji, prožetoj osobom Ivana Krstitelja. Drugi tumači misle da se Isus povukao od vršenja dužnosti domaćina koje je imao kao prvorođeni. To bi onda bio razlog zašto ga njegova obitelj želi vratiti natrag. On treba kod kuće ispuniti svoju zadaću umjesto što prolazi zemljom i propovijeda o Božjem kraljevstvu. A možda je obitelj bila i ozlojeđena zbog toga što je oko sebe okupio dvanaestoricu nepoznatih ljudi, a nije uzeo nikoga iz obiteljskog kruga.
Odvajanje od vlastite obitelji bilo je za Isusa očito teško. Marko izvješćuje da njegova rodbina dolazi ponovno, ali sada ne više da ga odvedu na silu, nego da s njim razgovaraju. ‘I dođu majka njegova i braća njegova. Ostanu vani, a k njemu pošalju neka ga pozovu’ (Mk 3, 31). No Isus ne dopušta da se s njime raspolaže. On pogleda mnoštvo i kaže: ‘Tko je majka moja i braća moja?’ (Mk 3, 33). U ovim riječima izražava Isus unutarnje odstojanje prema svojoj obitelji i prema svojoj majci. On je sada našao jednu novu obitelj, obitelj onih koji vrše Božju volju, koji slušaju njegovu riječ i otvaraju se Božjem kraljevstvu.
Isus me ohrabruje da pođem svojim vlastitim putem bez obzira na to shvaća li ga moja obitelj i smatraju li ga moji prijatelji dobrim. U moj život spada djelić osame. Isus me hrabri da se odvažim na ovu osamu. Isplati se. Ona me čini otvorenim za tajnu Boga i njegovo kraljevstvo.
ISUS LIJEČNIK
Prva Crkva nazivala je Isusa ‘jedinim liječnikom’. On – tako su vjerovali prvi kršćani – može jedini uistinu ozdraviti. Biblija nam govori o mnogim ozdravljenima bolesnika. Ljudi su donosili svoje bolesnike i stavljali ih pred Isusove noge da ih on ozdravi.
Isus je bio iskusan terapeut. On zna prići svakom čovjeku. Zgrčenu ženu koja sjedi na rubu bogoslužne zajednice, poziva k sebi. Tako joj prilazi da ona bude izvučena iz vlastite samoizolacije (Lk 13, 10 i dalje). Gluhog mucavca kojeg mu ljudi donose uzima nasamo da ga izliječi na jedan poseban način. Očito su ga prisilili na šutnju. Zato mu treba zaštićeni prostor u kojem će se opet usuditi govoriti (Mk 7, 31.37). Slijepca dodiruje nježno. Oči me premazuje pljuvačkom i polaže na nj ruke. Kad prvi postupak još ne pokazuje potpuni uspjeh, opet stavlja ruke na oči. Sada slijepac može jasno vidjeti. ‘Slijepac progleda i ozdravi te je mogao sve jasno na daleko vidjeti’ (Mk 8, 25). Isus prepoznaje što svakom pojedincu nedostaje i kako može u njemu probuditi novi život.
Prvi korak terapije sastoji se u sažaljenju. Grčka riječ za sažaljenje glasi zapravo ‘biti potresen u utrobi, ganut’. Isus omogućuje gubavome da dođe tamo gdje su njegovi ranjivi osjećaji. Zatim pruža ruke. S bolesnikom uspostavlja odnos. Ne postupa prema njemu kao prema objektu. Pruža mu ruku i dolazi s njim u dodir. Grli ga – to je pravo značenje riječi koja se ovdje pojavljuje. Dodirujući gubavca Isus sam sebe onečišćuje. On ‘prlja svoje ruke’. On gleda unutarnju gorčinu i nagomilanu srdžbu ne samo izvana. On dodiruje drugoga u vlastitoj izloženosti. Nema straha. Dodirujući drugoga govori riječi: ‘Budi čist!’ Isus staje uz drugoga. Ali sada i ovaj sam mora stati uza se. Isus ga gleda kao čista: smiješ biti onakav kakav jesi. Ali sada i taj bolesni mora sebi dopustiti da bude onakav kakav jest. Grčku riječ ‘katharistheti’ moglo bi se prevesti: ‘Budi taj koji jesi: čist, jasan, iskren. Ne miješaj svoje osjećaje sa samoprijekorom, srdžbom ili gorčinom. Budi sasvim ti. Živi svoju neiskvarenu sliku koju je Bog o tebi stvorio. Prestani mutiti tu sliku svojim negativnim mislima koje neprestano o sebi stvaraš!’
ISUS SVJETLO
Svjetlo upućuje na iskonsku čovjekovu čežnju, na čežnju za životom i srećom. Za nekog dragog čovjeka kaže se da je tračak svjetla za naš život. Svjetlo je slika spoznaje i rasvjetljenja. Ljudi su oduvijek čeznuli za svjetlom. Ova je čežnja bila posebno jako raširena u gnozi. ‘Mora postojati nešto više od vidljivoga.’
U ovu čežnju za svjetlom i rasvjetljenjem unosi Isus svoje riječi: ‘Ja sam svjetlost svijeta, tko ide za mnom, neće hoditi u tami, nego će imati svjetlost života’ (Iv 8, 12).
Isus nam time govori da on donosi svjetlo u tamu ljudi, Gdje je on, svijet postaje svjetliji. Tko se odvaži sprijateljiti s njim, neće tapkati u mraku, neće biti bez orijentacije, njegov će život biti svjetliji i sretniji.
Da je svjetlost svijeta, Isus vidljivo pokazuje u jednom znaku. Ozdravlja slijepca od rođenja. Slijepac od rođenja slika je našega stanja. Mi s rođenjem ne vidimo sve. Idemo slijepi kroz život. Ne želimo vidjeti vlastitu stvarnost. Radije se uljuljavamo u iluzije koje smo stvorili o životu.
U ovoj priči o ozdravljenju dolaze do izražaja dva motiva. Jedan je motiv zemlja. Isus premazuje blatom slijepčeve oči te mu kaže: ‘Uzet si od zemlje. I samo ako prihvatiš svoju zemljanost, svoju unutarnju prljavštinu, moći ćeš vidjeti’. Vidjeti znali vidjeti vlastitu istinu, upravo i u njezinom neugodnom izdanju. Zemlja se latinski kaže humus. Odatle riječ ‘homilitas’ (‘poniznost’). Tko se zbog svoje oholosti ustručava pogledati vlastitu stvarnost, postaje slijep. Samo onaj tko posjeduje odvažnost priznati svoje vlastite mogućnosti, može otvoriti oči i ugledati sebe onakvim kakav uistinu jest.
Drugi motiv jest susret s Kristom. Siloam znači ‘poslanik’ (Iv 9, 7), Slijepac u ribnjaku Siloamu susreće Krista, od Boga poslanoga. To je za Ivana slika krštenja. Prva je Crkva krštenje shvaćala kao rasvjetljenje. Vjera znači jedno novo gledanje. Tko vjeruje, vidi dublje, vidi ono pravo. Gleda kroz. Vidi u dubinu. Gleda stvarnost onakvu kakva jest.
U Isusovoj riječi svjetla izražava se iskustvo koje su imali Ivan i njegova zajednica s Isusom. To je iskustvo da se ljudi u Isusovoj blizini usuđuju otvoriti oči. Tu im sve postaje jasno. Oni više ne tapkaju u mraku. Rasvijetljeni su vjerom. Vide unutarnje svjetlo koje je Bog u svakoga položio. Ne tonu u tami svojih depresija.
ISUS VRATA
U mnogim bajkama vrata imaju posebnu ulogu. Obično u nekom dvorcu postoje vrata koja moraju ostati zatvorena. Gospodar dvorca (primjerice Blaubart) daje djevojci ključ od svih vrata. No upravo zabrana pobuđuje radoznalost. Tako djevojka ipak otvara vrata i sva prestrašena ugleda mnoge pobijene žene u ovom zabranjenom prostoru. Kod proroka Ezekiela riječ je o zatvorenim vratima hrama, kroz koja nitko ne smije proći, jer je sam Bog ušao kroz ta vrata (Ez 44, 1-3).
U našim snovima često se pojavljuju vrata. Ima snova u kojima ne nalazimo vrata do svoje kuće. Ili su vrata zaključana, a mi smo zaboravili ključ. Takvi nam snovi upućuju na to da smo izgubili pristup k samima sebi. Nismo više u dodiru sa sobom. Ne možemo više ući u kuću svojega vlastitog života. Razdvojeni smo od svoje nutrine.
U svojem govoru o dobrome pastiru koji, suprotno kradljivcima i razbojnicima, ulazi k ovcama na vrata, označava Isus sebe kao vrata: ‘Ja sam vrata. Kroza me tko uđe, spasit će se: i ulazi će i izlaziti i pašu nalaziti’ (Iv 10, 9). Isus za sebe tvrdi da je on za nas vrata u kojima nalazimo ulaz u život. Isus govori ovo o vratima s obzirom na čovjekovu nevolju. On shvaća da ljudi nisu u dodiru sa sobom, da su izgubili pristup k svojem istinskom biću. Svojim riječima želi im otvoriti vrata da nađu svoje pravo biće i Boga.
Isus nam obećava: tko uđe kroz vrata, spasit će se. Bit će spašen i cjelovit. Pronaći će sebe. Stupit će u vezu sa svojim jastvom. Ulazit će i izlazit. Vrata se otvaraju i zatvaraju. Ona mi omogućuju prijelazak unutra, u taj unutarnji dom. Ali daju mi i izići. Vrata pokazuju povezanost iznutra i izvana. A zdravo živi samo onaj tko istovremeno živi izvana i iznutra. Tko je samo iznutra, zatvara se prema izvanjskom svijetu. Ostaje neplodan. Tko živi samo izvana, postaje izvanjski, površan. Gubi sam sebe. Ulaziti i izlaziti drži čovjeka živim. Isus je vrata. Kroz njega nalazimo ulaz do sebe. Ali on nas također tjera i iz nas, da bismo pošli u svijet i oblikovali ga.
ISUS USKRSNUČE
Što je život? Na ovo iskonsko pitanje u svakoj filozofiji odgovara Isus neobičnim riječima: ‘Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada’ (Iv 11, 25-26). To su riječi koje je jedva moguće shvatiti: Isus – uskrsnuće. Tko u nj vjeruje, taj već sada ustaje i smrti na život, taj je već sada prešao iz smrti u život.
Mnogi – tako misli Ivan – žive a ipak su mrtvi. Ne žive stvarno. Žive samo na površini. Ali tko vjeruje u Isusa, Tko shvati da je Isus uistinu, ustaje već sada iz groba svoga straha, svojega samosažaljenja, iz groba svoje ukočenosti i zapreka, svoje tame i slabosti. Uskrsnuće se sa njega događa usred njegove svakodnevice. On tada ustaje iz uskoće u širinu, iz tame u svjetlo, iz ukočenosti u živahnost.
Ivan nam pripovijeda jednu priču da pokaže što Isus podrazumijeva pod riječima: ‘Ja sam uskrsnuće’. Isus uskrsava Lazara koji počiva već četiri dana u grobu. Njegove noge i ruke umotane su u povoje, njegovo je lice ovijeno ručnikom. Leži iza kamena i već zaudara. Tko leži iza kamena i ne živi u odnosu, odsječen je od života. Kod njega se sve raspada. Sve dobiva neki neugodan zadah. Ima ručnik preko lica. Od njega je ostala samo maska. On pravo ne živi. Ruke i noge svezane su mu. On ustvari nije slobodan. Uskrišenje znači da Isusova riječ ljubavi prolazi do prijatelja kroz kamen. Riječ ljubavi oživljava prijatelja. Oslobađa povoje u koje je umotan i koji ga sputavaju. Oslobađa ga od maske iza koje se skriva. U Lazarovu uskrišenju postaje jasno da će onaj koji vjeruje u Isusa živjeti ako i umre. On u smrti neće ispasti iz ljubavi. Naše će tijelo u smrti doduše umrijeti, ali ne i naše pravo ‘ja’. Vjera preko smrti prelazi u vječni život.
ISUS MESIJA
Kad Isus pita svoje učenike: ‘Što vi kažeete, tko sam ja?’ Šimun Petar prihvati i reče: ‘Ti si Krist-Pomazanik (Mesija), Sin Boga živoga!’ (Mt 16, 16). Isus pohvali Petra zbog ovog odgovora: ‘Blago tebi, Šimune, sine Jonin, jer ti to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj koji je na nebesima.’ (Mt 16, 17).
Nema je pojam Mesija danas stran. Za ondašnje Židove on je sadržavao svu njihovu čežnju za Božjim zahvaćanjem u ovaj svijet. Mesija vodi narod u slobodu i oslobađa ga od tuđinske vlasti. On vraća ugnjetavanom narodu samosvijest. Vodi ga u Obećanu zemlju, u zemlju u kojoj svatko smije biti ono što jest. Mesija će gospodstvo Božje na zemlji učiniti vidljivim. Bog će tada biti blizu svim ljudima.
Što znači ovaj pojam za mene danas osobno? Je li on za mene slika koja mi Isusa pokazuje u jednom novom svjetlu? Mesija u prijevodu znači: Pomazanik. Slijedim li ovu sliku, ona će me povesti do tajne ulja. Uljem se pomazuje čovjek da bude ljepši. Ulje daje da čovjekovo lice sjaji i širi ugodan miris. Ulje osvježava u iscrpljenosti, ozdravlja u bolesti, rashlađuje groznicu, ublažuje boli. Gladi hrapavo i tvrdo.
Kad Petar u Matejevu evanđelju označava Isusa kao Mesiju, on ne misli toliko na ulje koliko na slobodu i mir. Matej rabi pojam Mesije kako ga je našao u Mojsijevskoj tradiciji. Mojsija su mnogi smatrali praslikom Mesije. On vodi svoj narod u slobodu. Isus je za Mateja drugi Mojsije. Kao Mojsije i on drži pet velikih govora i čini deset čudesa. Svojim riječima Isus Mesija naviješta Božje milosrđe. Svojim djelima pokazuje Božje oslobađajuće djelovanje. Svojim riječima i djelima dodiruje Isus srca ljudi.