ŽIDOVSKI SPISI
Ustanovili smo da se glas o Isusu iz Nazareta u njegovo vrijeme, ili ubrzo nakon toga, čuo čak u dalekome Rimu. Prirodno je da se taj glas morao čuti i u Palestini. Nevjerojatno bi bilo da on u Palestini nije ostavio nikakav trag iza sebe. Nije važno s koje strane dolazi, ali bilo bi nevjerojatno da o njemu ništa nije zapisano. Govoreći o dokumentima iz židovskog naroda mislimo na ono što je zapisano izvan Crkve i kršćanstva. Očekujemo naime da je glas o Isusu zapisan i kod onih koji ga nisu prihvatili, kod onih koji su o njemu čuli, a nisu za njim pošli. Ako je on pokrenuo bunu, kako su to rekli židovski glavari, ako je činio čudesa, ako je hramsko osoblje moralo nastupiti protiv njega i ako su se židovski glavari morali boriti protiv njega, te ako je i sam rimski prokurator Poncije Pilat morao nastupiti protiv njega, onda je prirodno da o tome postoje u Izraelu i zapisani dokumenti.
Treba istaknuti da su tekstovi o Isusu iz onog razdoblja vremenski najbliži evanđeljima, pa stogu mogu imati veliku znanstvenu vrijednost. Riječ je naime o ljudima koji su Isusa smatrali heretikom i neprijateljem svog naroda, a koji ujedno osjećaju krivnju što su ga osudili na smrt, a bio je njihov sunarodnjak. Židovski dokumenti o Isusu neće biti apologetsko-kršćanski, nego apologetsko-židovski, a to znači uvijek neprijateljski prema Isusu i kršćanima, no i stoga vjerodostojniji. Kad bi, naime, Židovi htjeli dokazati kršćanstvu njegovu neistinitost i nevjerodostojnost, bilo bi dovoljno da ustvrde i dokažu da Krist uopće nije živio i da nije bio pripadnik njihova naroda. No, o tome nigdje ni traga. Štoviše, nema nikakva traga da bi židovski narod Isusa proglasio mitskom i izmišljenom osobom.
Od tih dokumenata spomenut ćemo najvažnije: Josipa Flavija i židovski Talmud.
Josip Flavije
Josip Flavije rodio se u Jeruzalemu između 37. i 38. godine poslije Krista. Njegov otac Matija bio je svećenik u jeruzalemskom hramu. Otuda i njegov prvotni naziv Josip ben Matija. Kasnije je ime Josip Flavije dobio po tome što mu je car Vespazijan iz naklonosti darovao da se naziva njegovim imenom Flavije. Po majci Josip ben Matija potječe od kraljevskog roda Hasmonejaca. Najprije je primio kod farizeja, saduceja i esena rabinsko obrazovanje u školama onoga vremena. Dobio je i tadašnje grčko obrazovanje. Također je boravio tri godine u društvu asketa pod rukovodstvom pustinjaka Vanusa. Pripadao je farizejskoj sljedbi. Posvetio se svećeničkoj službi, ali je bio i odličan diplomat. Tako je 64. godine poslan u Rim da posreduje kod cara Nerona za oslobođenje nekolike njegove subraće svećenika koji su za prokuratora Feliksa (52.-60. g.) bili zatvoreni.
Dvije godine kasnije izbio je ustanak Židova protiv rimske vlasti. Nije mogao izbjeći da se i sam ne uključi u taj ustanak. Postao je jedan od ustanika u Galileji. No, ljeti 67. godine, nakon opsade tvrđave Jotapata, u kojoj se i on nalazio, bio je zarobljen. Dok su vojnici tražili da ga ubiju kao vođu ustanika, vojskovođa ga je Vespazijan pomilovao zbog njegove učenosti i zbog vještine kojom se pokazao kao prorok, jer je prorekao Vespazijanu da će uskoro dobiti carsku krunu. Najprije je kao zarobljenik pratio Vespazijana, a kaj je ovaj 69. godine zaista postao car, pratio je njegova sina Tita sve do kraja židovske borbe. Na to mu je car Vespazijan, po završetku rata, dao slobodu, svoje ime, učinio ga rimskim građaninom, dao mu jedan svoj dvorac, izdržavanje i obvezao ga da bude carski ljetopisac. Drži se da je umro nakon 100. godine, najvjerojatnije između 110. i 120.
Napisao je mnoga djela na grčkom jeziku. Njegovo se glavno djelo zove Židovske starine (Antiquitates judaicae), u 20 knjiga. U njima opisuje povijest židovskoga naroda od stvaranja svijeta do 66. godine poslije Krista. Još je napisao djelo o judejskom ratu De bello judaico, u 7 knjiga, gdje je opisao borbu Židova protiv Rimljana od Antioha Epifana, 175. godine prije Krista, do razorenja Jeruzalema, 70. godine poslije Krista. Napisao je i svoju autobiografiju pod naslovom Vita. Djela su mu donijela veliku slavu. Neki smatraju da je, poslije Biblije i crkvenih otaca, najviše bio čitan. Sveti ga Jeronim, zbog književnih i znanstvenih kvaliteta, uspoređuje sa Senekom i Klementom Rimskim. Unatoč nedostacima koje suvremena kritika vidi u djelima Josipa Flavija, ona su jedini izvor za židovsku povijest od babilonskoga sužanjstva do kraja 1. stoljeća. Za našu temu djela Josipa Flavija, osobito Židovske starine, imaju posebnu vrijednost, jer potvrđuju povijesnost mnogih novozavjetnih događaja i osobe Isusa Krista.
Židovske starine Josip Flavije napisao je u Rimu oko 94. godine poslije Krista. Opisujući razdoblje u kojem je, prema evanđeljima, Isus živio, Josip Flavije opisuje sve poznate osobe toga razdoblja i posebno Pilata. U 18. knjizi, 3. poglavlje, nakon što je opisao pobunu Židova protiv Poncija Pilata, u točki 3. piše ovako o Isusu Kristu: ‘U to vrijeme živio je Isus, mudar čovjek, ako ga se uopće smije zvati čovjekom. On je, naime, činio posve nevjerojatna djela i bio je učitelj svih ljudi koji su istinu prihvaćali s radošću. Tako je privukao k sebi mnoge Židove, kao i mnoge pogane. On je bio Krist. Pa, iako ga je Pilat, na nagovor prvaka našega naroda, osudio na smrt na križu, nisu mu njegovi raniji sljedbenici postali nevjerni. Jer se on opet treći dan pojavio živ, kako su to predskazali od Boga poslani proroci, koji su predskazali i tisuću drugih čudesnih stvari o njemu. I još do današnjeg dana postoji zajednica kršćana koja se naziva po njemu.
Ovo mjesto mnogi stručnjaci osporavaju, smatrajući da je kasnije nadodano, najvjerojatnije od strane nekoga kršćanina. Oni to tvrde stoga što je ovaj ulomak drugačiji, odudara od Flavijeva stila i kao da prekida tijek Flavijeva pripovijedanja židovskih starina i umeće nešto o čemu se nije prije, a ni kasnije u djelu više ne govori. Stil, rječnik i način izricanja također ne odgovaraju Flavijevu stilu i načinu pisanja. Stoga je gotovo općenito prihvaćeno da taj tekst nije autentičan.
Neki ipak dopuštaju autentičnost toga ulomka. Pozivaju se na crkvenoga oca Origena, zatim na jedan sirijski apokrif iz srednjeg vijeka i na carigradskoga patrijarha Focija. Smatraju da ovaj tekst u ustima židovskoga pisca Josipa Flavija zvuči prirodno i neusiljeno, i kad predstavlja Isusa kao mudra čovjeka i učitelja, i kad govori o čudesima. Josip Flavije, naime, i na drugim mjestima, negdje čak i pretjerano, u ovom djelu piše o čudesima. Također je zanimljiv podatak da i tada postoje Isusovi sljedbenici. Josip Flavije je to mogao vidjeti iz zajednice koja je postojala čak i u Rimu, gdje je on pisao svoje djelo. Cijeli je sadržaj, prema tim shvaćanjima potpuno u skladu sa sadržajem Židovskih starina i s povijesnom stvarnošću. Moguće je nabrojiti i mnoge stručnjake, novije i starije, koji su potvrđivali autentičnost ovoga Flavijeva navoda.
No, bilo da taj tekst izravno potječe od Josipa Flavija, ili da je kasnije dodan, činjenica je da se on od početka nalazi na tom mjestu. Imamo, dakle, tekst zajamčene starost, a koji tvrdi da je Isus Krist živio u vrijeme kad je Pilat upravljao Palestinom i car Tiberije vladao Rimom.
Flavijeve Židovske starine sadrže još jedan odlomak koji je neosporno autentičan, a koji također spominje Isusa Krista. On glasi: ‘Mlađi Anan pak, čije sam imenovanje za velikoga svećenika upravo spomenuo, bio je neobuzdane i drske naravi i pripadao je sekti saduceja, koji su bili, kako sam ranije spomenuo, u sudu okrutniji i neljubazniji od svih ostalih Židova. Da bi zadovoljio tu svoju okrutnost, držao je Anan da je sada, budući da je Fest umro, a Albin još nije došao, našao zgodnu priliku za to. Zato je sazvao Veliko viječe i pred njega izveo Jakova, brata Isusova, koji je nazvan Kristom, kao i još neke druge koje je optužio za kršenje zakona, i dao ga odvesti na kamenovanje’. Ovaj odlomak Origen navodi na tri različita mjesta i očito ga je prepisao iz Flavijeva djela. Iz tog slijedi da je već u početku 3. stoljeća, kada je živio Origen, ovaj odlomak bio kod Josipa Flavija na tome mjestu. Isusa Krista Josip Flavije naziva bratom Jakovljevim. Poznato je da se u židovskom jeziku braćom naziva i šira rodbina. I sv. Pavao zove Jakova bratom Isusovim u Poslanici Galaćanima 1,19. Jakov je dakle poznat i u Novom zavjetu i u crkvenih otaca, kao biskup jeruzalemske crkve i brat Isusov. Nitko ne sumnja da je ovaj odlomak izvoran, da ga je napisao Josip Flavije i da on potvrđuje povijesnost Isusa iz Nazareta.
Osim toga, Josip Flavije spominje i Ivana Krstitelja. Piše ovako: ‘Ivana je, naime, Herod dao ubiti, premda je bio plemenit muž koji je poticao Židove da teže k savršenosti, opominjao ih na međusobnu pravednost, pobožnost i na krštenje. Tada će, navješćivao je on, Bogu biti ugodno krštenje, jer je upotrijebljeno za posvećenje tijela, a ne za pokoru grijeha: duša je, naime, već prije toga očišćena od grijeha pravednim životom. Budući da su zbog privlačnosti takva govora silna mnoštva naroda dolazila k Ivanu, pobojao se Herod ugleda toga muža, čije su savjete ljudi slijedili, da ih to ne bi potaklo na ustanak. Zbog te je sumnje Herod dao Ivana okovati u lance, dovesti u tvrđavu Maheront i tamo ga ubiti’.
Ova ulomak nitko ne osporava, čak ga i nesklona kritika smatra autentičnim. Evanđelja opširnije govore o Ivanu Krstitelju, te ovaj Flavijev ulomak potvrđuje evanđeosku istinitost govora o Ivanu Krstitelju. Možemo zaključiti da je i evanđeoski govor o Isusu Kristu vjerodostojan. Nemoguće je da bi samo dio evanđelja o Ivanu Krstitelju bio povijestan, a o Isusu Kristu izmišljen. Osoba Ivana Krstitelja ima smisla samo kao preteča, glasnik Isusa iz Nazareta. Ivan Krstitelj stoji ‘u zraku’ ako Isus iz Nazareta nije postojao. Ivan Krstitelj, Pilat i mnoge druge osobe, koje se spominju u Novom zavjetu, potvrđuje istinitost Novog zavjeta, a time posredno dokazuju da je istinito u njemu i ono gdje se opisuje Isus iz Nazareta.
Tako opširan opis Poncija Pilata i Ivana Krstitelja, kao i drugih povijesnih osoba, te situacije u Judeji i vrijeme Isusa Krista, potvrđuje da su autentični i dijelovi evanđelja koji govore o istoj situaciji, istim ljudima i vremenu.
Talmud
Talmud je zbornik židovske učenosti i predaje. Nastao je nakon babilonskon sužanjstva. U njemu se nalaze objašnjenja, razmišljanja, tumačenja, savjeti i slične predaje koje su nastajale u židovstvu. To nije historiografsko djelo i ne iznosi povijesne podatke, nego je to religiozno djelo iz kojega su Židovi dobivali dopune, tumačenja i savjete u vezi svoga vjerskoga zakona. Talmud je očito prožidovski, pa stoga o Isusu Kristu ne govori na lijep način. Ipak, ne može izbjeći njegovo spominjanje. On je, prema Talmudu, snažno djelovao na svoje suvremenike. Talmud ga spominje na više mjesta. Ovdje ćemo navesti ovo: ‘U predvečerje blagdana Pashe, bio je razapet Isus iz Nazareta. Prije toga, četrdeset je dana išao pred njim glasnik i vikao da će Isus iz Nazareta biti kamenovan, jer se bavio magijom, sablažnjavao Izrael i otpao od prave vjere. Tko ima što reći u njegovo opravdanje, neka dođe i kaže. Budući da ništa nije bilo rečeno njemu u prilog, on je u predvečerje blagdana Pashe bio raspet.
Ovaj židovski tekst daje nekoliko podataka o Isusu Kristu. Ponajprije da je Isus uoči Pashe bio raspet. To iznosi i Ivan evanđelist: ‘A bijaše upravo priprava za Pashu, oko šeste ure’ (Iv 19,14). Također se govori da je Isus činio čudesa, ali se to tumači magijskom moći. I sv. Justin mučenik kaže da su Isusa nazivali magom. Iz evanđelja znamo da su Židovi govorili Isusu da čini čudesa pomoću Beelzebula, poglavice đavolskoga. Također se potvrđuje optužba navedena i u evanđeljima da je Isus zavodio narod. Ovdje se kaže da je sablažnjavao Izrael i otpao od prave vjere. U Lk 23,2 piše: ‘Ovoga nađosmo kako zavodi naš narod’. Da je otpao od prave vjere, kako to kaže talmudski tekst, potvrđuje Matejevo evanđelje gdje tako misle židovski poglavari i veliki svećenik: ‘Pohulio je! Što nam još trebaju svjedoci! Evo, sada ste čuli hulu! Što vam se čini?’ Oni odgovoriše: ‘Smrt zaslužuje!’ (Mt 26,65.66). Također ovaj ulomak potvrđuje da je Isus bio raspet na križu.
Talmud se s evanđeljima međutim ne slaže u tome da se na izvršenje Isusove osude čekalo četrdeset dana i da je javno tražilo ljude koji će braniti Isusa. Evanđelja tvrde da je Isus nakon osude odmah bio i raspet. Ovo se može protumačiti time da je židovskim glavarima bilo važno da se Isusova osuda odmah izvrši. Prema rimskom kaznenom zakonu to se moglo i odmah učiniti. Ali, prema židovskom je zakonu nakon osude trebalo nakon osude ostaviti osuđenog četrdeset dana da podnese tužbu. Budući da se Židovima žurilo jer je sutradan bio blagdan Pashe i jer su željeli Isusa odmah likvidirati strašeći se pobune naroda, iskoristili su rimski kazneni zakon i Isusa odmah raspeli. No, želeći naknadno opravdati Isusovu osudu, u Talmudu su opisali postupak kakav je trebao biti prema židovskom zakonu, spomenuvši da je Isusu dana mogućnost da četrdeset dana traži branitelja.
Zanimljivo je da Talmud na drugim mjestima Isusa naziva različitim imenima: ‘Ben Panadera’, ‘Ben Pantera’, ‘Benha-Pantera’, ‘Ben Pantori’ i ‘Isus ben Pandera’. Svi ovi izrazi znače isto: Isus sin Pandere ili Pantere. Postoji niz priča, koje potječu iz prva dva stoljeća nakon Krista, židovskih i poganskih, koje spominju da je Isus sin Pantere. Prema predaji i poganin je Celso, nakon 178. godine, čuo od nekoga Židova ovo: ‘Ženu je Mirjam odbacio njezin muž, po zvanju stolar, nakon što ju je osudio zbog preljuba. Ona je u svojoj sramoti putovala od mjesta do mjesta i u tajnosti porodila Isusa, čiji je otac bio neki ratnik imenom Pantera’. Odakle ta imena? Origen misli da se Josipov otac zvao Panter. W. Keller tumači, da to potječe od toga, što su prvi kršćani Isusa nazivali ‘Sin Djevičin’. Djevica se na grčkom kaže ‘parthenos’. Židovi su vjerojatno taj izraz izopačili i od njega napravili ‘Ben ha pantera’ što u njihovom jeziku znači ‘sin pantere’. Budući da u židovskom jeziku nijedan sin ne nosi majčino, nego očevo ime, kasnije se to ime proširilo kao da se radio o Isusovu ocu, Panteri ili Panderi. Stoga su zaključili da mu je otac bio neki stranac, a ne Židov. Na taj su način htjeli naglasiti da Isus nije bio Židov, nego Rimljanin ili pripadnik nekog drugog naroda. No, iz evanđelja i poslanica je jasno da su Isusa nazivali Davidovim sinom. Prema tome, ne sin nekog stranca, a još manje Pantere.
Ovo se tumačenje općenito prihvaća u znanstvenim krugovima kao najvjerojatnije. U svakom slučaju Talmud nigdje nimalo ne sumnja da je Isus povijesna osoba, dapače pisci Talmuda znaju za njega. Čak su prestrašeni njegovom pojavom i zato se pokušavaju ograditi od njega i njegovu smrt opravdati kao zakonitu. Pokušavajući se osloboditi toga straha oni u Talmudu tvrde da je Isus bio obješen, a ne prikovan na križ. Naime, prema židovskom zakonu nitko nije smio biti raspet nego obješen ili kamenovan. Tako i sveti Pavao citira Ponovljeni zakon; ‘Proklet tko visi na stupu’ (Gal 3,13).
Izopačivanje imena nije u Talmudu samo u Isusovom slučaju, nego i pri spominjanju njegovih učenika. Piše da je Isus imao učenike i naziva ih ovako: ‘Isus je imao pet učenika: Matai, Nakai, Necer, Buni i Toda’.
Prema ispitivanju stručnjaka, Matai i Toda su vjerojatno Isusovi učenici Matej i Tadej. Nakai je Luka, a Necer je bolik imena učenika Andrije. Buni bi, čini se, mogao biti Nikodem. Drugi pak stručnjaci smatraju da je Buni najvjerojatnije preinaka imena Ivan, od Joahanini ili Joani.
U Talmudu se na nekoliko mjesta spominje i Jakov stariji, brat Isusov. Jedan ulomak o njemu piše: ‘Jednom je Ben Demu, nećaka rabina Ismaila, ujela zmija. Tada je došao Jakov, iz sela Sekanije i htio ga uime Isusa Ben Pandere izliječiti’. Međutim, Židovi nisu dopustili da ga Jakov izliječi u ime Isusa Krista, pa je bolesnik izdahnuo. Prema Mojsijevu zakonu, naime, nije bilo dopušteno da heretik liječi pravovjernog Židova. U Talmudu piše: ‘Ne dopuštaj da te liječi heretik, čak ni onda kada ti je do života malo stalo’.
U Talmudu također piše da je rabin Elizer Ben Hirkan sreo na gornjoj tržnici u Sepforisi jednog od učenika Isusa iz Nazareta čije je ime bilo Jakov iz sela Sekanije. Također se gotovo doslovno navode neke Isusove izreke zapisane u Matejevu evanđelju, kao npr. iz Govora na gori. Na više drugih mjesta također u Talmudu spominje se Isus Krist ili se citiraju njegove izreke, a pri tom se navodi njegovo pravo ime ili pak jedno od imena koje smo već spomenuli. Negdje ga se naziva: ‘neki muž’, ‘neki čovjek’ ili, jednostavno, ‘netko’.
Zaključujući ovaj izvještaj o Talmudu možemo reći da on ima veliku vrijednost za dokazivanje Isusove povijesnosti. To je, naime, židovski dokument, koji se odnosi neprijateljski prema kršćanstvu i Isusu Kristu. Njega su sastavljali i strogo čuvali Židovi, i to oni najrevniji, i u njega nije mogla ući bilo kakva kršćanska interpolacija. Uostalom, on tako negativno piše o Isusu Kristu da ne bi bilo moguće da bi neki tadašnji kršćanin nešto takvo napisao. Uostalom, prvi kršćani i nisu osjećali problem Isusove povijesnosti pa da bi na taj način dokazivali njegovu opstojnost. Naime, ni Talmud ni drugi dokumenti, koje smo do sada navodili, ni najmanje ne sumnjaju u Isusovu povijesnost. On je povijesna osoba, protiv čijih se sljedbenika oni bore.
Isus Krist je, prema Talmudu, sasvim sigurno postojao, živio, učio, činio čudesa, bio raspet na križu. Imao je učenike koji su ga slijedili i o njemu napisali evanđelja.