IZVANBIBLIJSKI POVIJESNI DOKUMENTI O ISUSU – SIGURNOST DOKAZA POVIJESNE ZNANOSTI
Za neki događaj ili nekog čovjeka kažemo da je povijestan ako se dogodio na našoj zemlji i ako se može registrirati i proučavati sredstvima povijesnih znanosti. Događaj se dakle mora zbiti tu, u ljudskoj sredini i ljudskoj povijesti, ali istodobno mora iza sebe ostaviti neki trag po kojem se o njemu može govoriti. Prema tome, događaji i ljudi koji nisu ostavile nikakvoga traga nisu u ovom smislu povijesni. To znači da o njima ništa ne možemo znati, makar su se i zbili. Slično je kad o nekom događaju imamo podatke, a nije se dogodilo na ovoj zemlji, on također ne pripada povijesti. To su razne priče, mitologije i slično, one nisu povijesne i ne pripadaju povijesnoj znanosti. Povijesno je samo ono što se dogodilo u povijesti i što se kao takvo može registrirati iz povijesnih dokumenata.
Prema tome, hoćemo li govoriti o Isusu Kristu kao povijesnoj osobi, onda je prvi uvjet da je on živio na zemlji, a zatim da je iza sebe ostavio tragove koji se mogu povijesno istražiti. Ukoliko se iz podataka koji su ostali ne može zaključiti da je on živio na zemlji, on nije povijestan. Istodobno, ako i jest živio, a nije ostavio nikakvih vjerodostojnih tragova, ni tada nije povijestan. Tada možemo govoriti o proizvoljnim tvrdnjama o njegovoj povijesnosti, ali ne i o povijesnosti dokazanoj argumentiranim razumskim dokazima. Povijesnost nekog događaja i dokumenta ne dokazuje se izvan tih dokumenata, nego upravo putem njih samih. Tragovi koje je netko ostavio pokazuju je li ta osoba ili događaj povijestan ili nepovijestan. Analiza tih dokumenata daje nam sigurnost je li riječ o povijesnoj ili nepovijesnoj osobi.
Analiza raznih priča, pripovijedaka i mitologija pokazuje da je riječ o nepovijesnim osobama, o osobama i događajima koji se nisu dogodili na zemlji. Istodobno, analiza raznih dokumenata iz povijesti, kao što su dokumenti o Juliju Cezaru, caru Augustu, grčkim vojskovođama, bližoj i daljoj povijesti, pokazuje da je riječ o stvarnim povijesnim osobama i događajima. Želimo li dakle doznati je li Isus stvarno postojao i živio u našoj povijesti ili ne, trebamo istraživati dokumente i tragove koje je on ostavio iza sebe.
Nakon prvih kritičkih pretpostavki zaista je počelo istraživanje na svim područjima gdje god se moglo naići na tragove Isusove opstojnosti. Tako je arheologija istražila predjele Palestine i otkrila mjesta o kojima govori Novi zavjet. Povijest redakcije, povijest oblika i druge znanstvene discipline proučavale su tekstove Novog zavjeta da bi se analizom teksta otkrilo je li riječ o stvarnoj povijesnoj ili izmišljenoj osobi. Povjesničari su istraživali razne dokumente izvan kršćanskoga svijeta, izvan Svetoga pisma i izvan Palestine da bi otkrili postoje li nekršćanski dokumenti o tragovima Isusove povijesne opstojnosti. Te ćemo dokumente iznijeti i analizirati.
Sigurnost kojom možemo dokazivati neke povijesne događaje sigurnost je povijesne znanosti. To je sigurnost dokumenata. Naime, povijesna znanost ima neizravan, posredan odnos prema ljudima i događajima prošlosti. Želi li se dokazati da je Isus Krist živio, ne može ga se vidjeti, opipati i čuti. Na primjer, o galskim ratovima, koje opisuje Julije Cezar, možemo doznati jedino posredno, putem dokumenata. Ne možemo danas sami vidjeti te događaje, niti možemo pronaći ljude suvremenike i očevice tih ratova. Zato je povijesna sigurnost toliko veća koliko je sigurnija dokumentacija koja se odnosi ne neke događaje i osobe. Jer za neki događaj u povijesti postoje sigurni i manje sigurni dokazi u povijesti, nesigurni ili slabije potvrđeni, te potpuno vjerodostojni dokumenti. Na vjerodostojne se dokumente možemo pouzdano osloniti, a na ostale djelomično, već prema stupnju njihove sigurnosti i povijesne dokazivosti. Kao što o drugim događajima i ljudima postoje dokumenti različite pouzdanosti, od sigurnih do manje sigurnih, nesigurnih ili sumnjivih, tako i o Isusu Kristu. Međutim, u povijesti se ne koriste samo posve pouzdani dokazi, nego i oni koji su sumnjivi ili nedovoljno dokazani i manje pouzdani. Nesigurniji dokazi gube svoju vrijednost čim se dokaže suprotno od njihova iskaza, tj. kad se nađu sigurni dokazi koji osporavaju sadržaj nesigurnih dokumenata. Dok se takvi ne pronađu, oni nesigurni ostaju barem kao stanovita mogućnost. Napokon, dokazna snaga nekoga događaja ili osobe traži se u sveukupnosti dokumenata, a ne samo u jednom od njih. Pri nabrajanju i analiziranju dokumenata navodit ćemo i stupanj njihove povijesne sigurnosti.
U iznošenju tih dokumenata ići ćemo od onih izdaleka prema našem središtu, tj. poći ćemo od dokumenata koji se pojavljuju u Rimu ili Grčkoj, pa prema dokumentima koji su napisani u Palestini gdje je Isus živio i umro. U toj ćemo analizi dokumente podijeliti u tri skupine: poganske, židovske i kršćanske.
POGANSKI SPISI
Promotrit ćemo najprije dokumente koji nisu napisani u židovskom i kršćanskom, nego u grčkom i rimskom svijetu.
Palestina je u vrijeme Isusa Krista bila dio Rimskog Carstva. Poznato je da je rimsko građansko pravo bilo najsavršenije pravo u povijesti zapadnoga svijeta. Ono se i danas posvuda proučava kao primjer prava. Pod tim je rimskim zakonom živio Isus. Prema rimskom pravu, izvještaji o sudskim procesima i drugim događajima morali su biti pismeno poslani u Rim i pohranjeni u carski arhiv. Vidimo to i iz Pavlova slučaja, koji se u istrazi prizvao na cara. Tada je rimski prokurator u Cezareji morao s njime poslati i popratno pismo u kojem je opisao i njegov slučaj. Iz toga već možemo zaključiti da bi u Rimu mogao biti bar neki trag Isusove egzistencije. Ako ni zbog čega drugoga, onda zbog toga što je Isus bio podvrgnut procesu kojega je vodio rimski upravitelj Palestine Poncije Pilat.
Uostalom pogledajmo dokumente koje su nam ostavili pisci Rimskoga Carstva onoga doba: Kornelije Tacit, Svetonije, Plinije Mlađi ili Plinije II. i Celzo. Neki kršćanski autori ne uzimaju ove povjesničare za argumente Isusove opstojnosti iz dva razloga. Prvo, zato što oni o Isusu pišu vrlo škrto, donose o njemu vrlo malo podataka. Drugo, jer smatraju da su ti pisci ionako do podataka o Isusu došli putem kršćanske zajednice ili putem evanđelja, a ne izravno iz Palestine. Stoga su oni posredni, a ne neposredni, svjedoci Isusove opstojnosti, smatraju neki autori.
Treba, međutim, ozbiljno uzeti i ove dokumente. Naime, od njih se ne traži više podataka o Isusu, nego barem jedan jedini, da je Isus u njihovo doba stvarno živio kao povijesna osoba. A to nam pak oni dovoljno pouzdano iznose. Osim toga, nije istina, da su svi oni crpili podatke iz kršćanskih izvora. Dokazano je da povjesničar Tacit, a i Svetonije, podatke o Isusu crpe iz carskog arhiva. Podaci iz svih provincija dostavljali su se u centar Carstva, u Rim, i tu su ih ovi pisci pronalazili za svoje pisanje rimske povijesti. Odakle bi inače mogli pisati rimsku povijest? To se vidi iz njihovih tekstova u kojima opisuju pojedine događaje u različitim provincijama Rimskoga Carstva, pa i u Palestini. Već smo podsjetili da su rimski upravitelji pojedinih provincija morali slati podatke o događajima i važnijim osobama u centar, u Rim, gdje se vodila politika čitavoga Carstva. Da ovi pisci svoje podatke crpe iz nekršćanskih izvora zaključujemo i iz činjenice da imaju iskrivljenu, negativnu sliku o Isusu, koju nisu mogli dobiti od kršćanske zajednice.
Prema tome, oni su svoje podatke pronalazili izvan kršćanske zajednice. Zato su oni izvanjski svjedoci, oni o Isusu svjedoče onako kako su to vidjeli i pročitali, neovisno o Crkvi.
Kornelije Tacit
Najpoznatiji povjesničar staroga Rima bio je Kornelije Tacit. Živio je od 55. do 117. godine poslije Krista. U Rimu je dobio retorsko obrazovanje, zauzimao je razne društvene položaje i vodio državne poslove. Godine 88. postao je pretor, a 97. konzul, dok je za vrijeme cara Trajana bio prokonzul Azije. Uza svoje poslove bavio se i pisanjem, a najpoznatije njegovo djelo su Anali (Ljetopisi). Odlikuje se sažetim stilom i pouzdanim povijesnim podacima. Anali obuhvaćaju 16 knjiga. Nisu nam sve sačuvane. Nisu sačuvani cjeloviti podaci o vremenu cara Tiberija, Kaligule, Klaudija i Nerona, tj. od 16. do 68. godine poslije Krista. No, sačuvano je ono što je za nas važno, a to je izričito spominjanje Isusa Krista. Smatra se da su Anali napisani negdje između 115. i 117. godine poslije Krista.
Tekst u kojem se govori o Kristu nalazi se u opisu požara Rima za vrijeme cara Nerona. Budući da je narod bio uvjeren da je car podmetnuo požar, te su glasine i nezadovoljstvo postajali sve veći, car je morao pronaći krivce. Okrivio je kršćane, koje je tada dao ubijati, vješati na križeve i spaljivati kao baklje u svojim vrtovima. Iz teksta se vidi da Tacit mrzi Židove. Opisujući propast Jeruzalema za vrijeme Tita piše o njima ovako: ‘Što je nama sveto, Židovima je profano; a naprotiv, njima je dopušteno što mi držimo za užasno’. Tacit osjeća odvratnost i prema Mojsijevom zakonu i kultu, smatrajući ih praznovjerjem. No, kao mnogi drugi pisci u rimsko doba, on miješa kršćane i Židove, tako da i njih opisuje jednakom mržnjom. Tacit smatra da kršćani mrze ljudski rod, da je njihova vjera najodvratnije praznovjerje. Čini se da je rimski puk smatrao da kršćani ubijaju i jedu malu djecu, jer su jeli euharistiju, tijelo Kristovo. Njihovo sastajanje na grobljima bilo je vrlo vjerojatno promatrano podozrivo. To što dolaze s Istoka bio je znak da su sumnjiva sljedba. Tacit je smatrao da Židovi magareću glavu štuju kao boga, pa i to pripisuje kršćanima. Iz tog se konteksta može razumjeti njegov opis.
Od Anala je sačuvano prvih šest knjiga, zatim od jedanaeste do šesnaeste knjige. Naš navod se nalazi u petnaestoj knjizi, broj 44: ‘Ali nikakvo ljudsko sredstvo, ni careva darežljivost , ni pomirni obredi, ne zatomiše javno govorkanje, nego se držalo da je požar naređen. Da stane nakraj tim glasovima, podmetne Neron krivce i stavi na najrafiranije muke one koji su bilo omraženi sa svojih gadosti, a koje prosti narod nazivaše kršćanima. Ime im to dolazi od Krista, koji, za Tiberijeva vladanja, bude pogubljen po naredbi prokuratora Poncija Pilata. Potisnuto za čas, nanovo provali to pogubno praznovjerje, ne samo u Judeji, gdje je imalo svoj izvor, već i u samom Rimu, gdje se sa svih strana stječe i veliča sve što je sramotno i užasno’. Dalje se piše o tome kako je Neron dao ubijati kršćane.
Neki drže ovaj odlomak nesumnjivim i autentičnim, ali klasična ga filozofija drži sumnjivim i vjerojatnom interpolacijom. To pokazuje analiza upotrebe riječi, gramatičkih konstrukcija i stila. Međutim, ništa se ne zna o tome kako je nastala interpolacija i je li zaista naknadno nastala, te tko ju je mogao načiniti.
Tacitova je odlika pisanja kratkoća i jasnoća, čega jedva da ima u ovom odjeljku, smatraju poznavatelji klasične filozofije. Naglo je prekinuto pripovijedanje unošenjem ovoga ulomka, isto se tako naglo opet vraća na slijed prijašnjeg kazivanja događaja, ne obazirući se u daljnjem tekstu na ove događaje. Tacitov je stil međutim povezan kauzalnošću, progresivnom i regresivnom. Čak i u crkvenim krugovima ima onih koji sumnjaju da je ovo napisao Tacit.
S druge strane, nevjerojatno je da neki kršćanin umeće ovaj tekst, jer on negativno govori o kršćanima. Iz raznih dokumenata znamo da su kršćanski pisci u 4. i 5. st. napadali Tacita što negativno govori o kršćanima. Tako ga Tertulijan naziva ‘najrječitijim u lažima’. Španjolski pisac Orozije, u 5. st. pisac djela povijesne knjige protiv pogana, polemizira s Tacitom. U svojim ga spisima spominje u tom smislu i Sidonije Apolinar u 5. st., kao i Kasiodor u 6. st. Očito je da su prvi kršćanski pisci čitali ovaj ulomak u Tacitovim Analima, jer ga zbog toga i napadaju.
Drugim riječima, među učenjacima klasične filozofije postoji sumnja, koja se međutim nije dokazala i na području povijesti. Teško je pretpostaviti, da bi netko iz poganskog svijeta umetnuo ovaj odlomak. U svakom slučaju, za nas je važno da su kršćanski pisci već u 4. st. imali taj odlomak kod Tacita, te nam je on već i zbog toga argument u prilog povijesne opstojnosti Isusa Krista. No, ako je neki kršćanin umetnuo taj odlomak, ili poganin, što nije vjerojatno, za nas je to ipak stanoviti argument, jer se nitko u ono vrijeme nije usudio izbrisati ili osporiti taj odlomak. Dapače, kršćanski se pisci obaraju na njega, umjesto da dokazuju da on ionako nije Tacitov. Zato taj odlomak ima svoju dokaznu moć.
Ovo je Tacitovo djelo uvijek uživalo ugled. Već u Tacitovo vrijeme, Plinije Mlađi je napisao o Tacitovu pisanju: ‘Imam predosjećaj – i ne varam se – da će tvoje Historije biti besmrtne’. Anali u 16 knjiga obuhvaćaju razdoblje od 54 godine, a to je vrijeme između Augostove i Neronove smrti. Prvih šest knjiga opisuje Tiberijevu vladavinu, za vrijeme koje je bio pogubljen Isus Krist. Praznina, koja obuhvaća više od dvije godine, lišava nas dijela pete knjige, zatim nedostaju četiri godine Kaliguline vladavine, a pripovijedanje se nastavlja u jedanaestoj knjizi sedmom godinom Klaudijeva vladanja. Glasovit i poznat, Tacit je ubrzo bio zaboravljen i tek ga je ponovno otkrio srednji vijek, odnosno humanističko razdoblje. Razlog je tome, smatraju mnogi, što su ga i kršćani i Židovi mrzili. A to znači da su smatrali da je on napisao taj negativni odlomak, koji s velikom povijesnom pouzdanošću svjedoči da se u Rimu tada znalo za Isusa iz Nazareta.
Očito je da je Tacit znao da kršćani ne potječu od neke ideologije niti da su poklonici izmišljenog boga, nego da štuju čovjeka Krista kojega je Poncije Pilat, za cara Tiberija, dao ubiti u Palestini. Drugim riječima iz tog odlomka doznajemo kada i gdje je Isus bio ubijen. Poncije Pilat bio je prokurator Palestine, dakle tamo je Isusa osudio na smrt. Car je Tiberije vladao od 14. do 37. godine nakon Krista, te zaključujemo da je u tom vremenu Isus bio ubijen. Iz Tacitovih Anala doznajemo vrijeme i zemlju Isusove smrti. On je, dakle, povijesna osoba, o kojoj se znalo čak i u dalekom Rimu.
Gaj Svetonije
Drugi rimski povjesničar koji spominje Isusa Krista i kršćane je Gaj Svetonije Trankvil. Živio je otprilike od 65. do 135. godine poslije Krista. Car Trajan mu je dao naziv tribuna, a car Hadrijan, koji je vladao od 117. do 138. godine, imenovao ga je osobnim tajnikom. Napisao je mnoštvo djela i zasjenio u svoje vrijeme Tacita. Služio se državnim arhivom i memoarima, usmenom predajom i povijesnim spisima. Od njegovih djela najpoznatije je Dvanaest rimskih careva (De vita Caesarum) koje opisuje razdoblje od Cezara do Domicijana. Smatra se da ga je on napisao oko 120. godine poslije Krista. U njemu na dva mjesta govori o kršćanima. Prvi odlomak izvještava o Neronu i njegovu progonu kršćana, gdje Svetonije, kao i Tacit, kršćane naziva ‘ljudima novoga i štetnoga praznovjerja’. Drugo mjesto opisuje događaj izgona Židova iz Rima za vrijeme cara Klaudija, o čemu pišu i Djela apostolska. Car Klaudije vladao je od 41. do 54. godine. Protjerao je Židove iz Rima zbog svađe i nemira. Evo tog odlomka: ‘On izagna Židove iz Rima koji podigoše veliku bunu zbog buntovnika Krista (impulsore Chresto).’
Ovaj tekst nitko ne osporava. No mnogi se pitaju odnosi li se ovo ‘impulsore Chresto’ zaista na Krista ili je to neki Krest, također ime onoga vremena. Zna se, međutim, da su rimski pisci grčku riječ Hristos pisali katkada kao Christus, a katkada kao Chrestus. U ranim izdanjima Tacitovih Anala nalazi se izraz chrestiani. Tertulijan svjedoči da se kod prvih kršćanskih pisaca upotrebljavao izraz christiani i chrestiani.
Da je zaista riječ o Kristu zbog kojega su Židovi dizali bune i zbog čega ih je car Klaudije istjerao iz Rima svjedoče Djela apostolska. Povjesničar je Orozije, 56. godine poslije Krista, u svojoj Povijesti protiv pogana napisao da je istjerivanje Židova iz Rima bilo 9. godine vladanja cara Klaudija, a to je 49. godina poslije Krista. Godine 52. sv. je Pavao prema Djelima apostolskim, iz Atene došao u Korint i tamo našao Priscilu i Akvilu koji su stigli iz Rima jer je car Klaudije naredio da svi Židovi moraju napustiti Rim.
Oni nisu bili samo Židovi, nego i kršćani, a to znači da su i kršćani bili protjerivani. Buna je, međutim, kaže Svetonije, nastala zbog Krista. Poznato je iz Djela apostolskih da su se Židovi posvuda bunili protiv Pavla, kamo god je on dolazio. Čak su se zakleli, da će ga, i po cijenu smrti, ubiti u Jeruzalemu. Djela apostolska pišu da su mu Židovi rekli, kad je došao u Rim, da o kršćanstvu čuje samo da mu se svugdje proturiječi. Također se kaže da su jedni povjerovali, a drugi nisu htjeli vjerovati i da su se prepirali među sobom odlazeći od Pavla.
Iz svega zaključujemo da je u navedenom odlomku riječ o buni Židova protiv kršćana. Da bi prekinuo tu bunu car je Klaudije naredio da Židovi moraju iseliti iz Rima. Iz Svetonijeva se ulomka također doznaje da je Krist bio buntovnik. Svetonije je morao svoje podatke crpsti iz carskog arhiva. A u tom je arhivu stajalo da je Krist, kao buntovnik, bio osuđen na sramotnu smrt među dvojicom drugih buntovnika. Prema tome, Svetonije jasno govori da su se događale bune, nemiri ali i nastajale kršćanske općine, kršćanske zajednice, na temelju Kristova povijesnog postojanja, a ne na temelju izmišljenog božanstva.
Plinije Mlađi
Treći rimski pisac, koji nam svjedoči o Isusovoj povijesnoj opstojnosti, jest Plinije Mlađi ili Plinije II. Puno mu ime glasi Gaj Plinije Cecilije Sekunda. Živio je od 61. do 114. godine poslije Krista. Završio je retorsko obrazovanje, bio vojni tribun u Siriji, zatim postao kvestor, narodni tribun, pretor, konzul i na kraju carski legat Bitinije i Ponta. Njegovo glasovito djelo zove se Pisma (Epistulae). Za nas je važno pismo koje se nalazi u desetoj knjizi i nosi broj 96. Napisano je 111. godine i upućeno caru Trajanu. Plinije Mlađi u tom pismu pita cara Trajana što da radi u kompliciranom procesu progona kršćana što ga je on trebao provoditi u Bitiniji na temelju rimskoga zakona o tajnim društvima. Kao Tacit i Svetonije, naziva kršćane ‘zarazom’ i s prezirom govori o njima, iako istodobno tvrdi da su čestiti, pošteni i kreposni. Ta je mržnja prema kršćanima proizlazila iz toga što su oni prezirali druge bogove i nisu se htjeli žrtvovati carskim kipovima, ali i iz toga što su raspetoga Isusa nazivali svojim Bogom. Odlomak je opširan, pa ćemo navesti samo onaj dio koji spominje Krista:
‘Nikada nisam prisustvovao ispitivanjima o kršćanskim prijestupima. Zbog toga ne znam kako i do kojeg ih stupnja trebam kažnjavati te kako da o tome vodim zapisnik. Kada su preda me izvodili neke s optužbom da su kršćani, ja sam ih kao kršćane i kažnjavao. Pitao sam ih jesu li kršćani; one koji su priznavali pitao sam po drugi put i treći put prijeteći im kaznama; uporne sam kažnjavao… Bilo je takvih bezumnika koje sam, budući da su rimski građani, odlučio poslati u Rim… Oni koji su bili okrivljeni da su kršćani, ili su bili kršćani, oslobađao sam kad su priznali bogove i čim su pred tvojim likom, koji sam naredio da bude donesen zajedno s kipovima bogova, prinijeli žrtve u tamjanu i vinu i uz to se rugali Kristu; pravi se kršćani ne mogu privoljeti ni na jedan od ovih postupaka. Drugi pak, koji su bili denuncirani, govorili su da su kršćani, a poslije se odricali toga, izjavljujući da su to nekad bili, ali da su potom otpali, jedni prije tri, drugi prije mnogo godina, neki prije dvadeset godina. Svi su oni častili tvoj lik i kipove bogova, rugali se Kristu. Tvrdili su da je sve njihova krivnja ili zabluda o tome što su se određenih dana sakupljali prije zore pjevajući i slaveći Krista kao Boga i obvezivali se zakletvom da neće činiti prijestupe, da će se uzdržavati od Krista kao Boga i obvezivali se zakletvom da neće činiti prijestupe, da će se uzdržavati od krađa, grabeži, preljuba, kršenja zadane riječi itd. Zatim su se razilazili i ponovno se sakupljali radi uzimanja hrane, obične i nevine… Ovaj posao, po mome shvaćanju, zaslužuje da se o njemu razmisli, naročito zbog broja onih kojima prijeti opasnost. Mnogo ljudi svih uzrasta i svih zvanja i oba spola idu i odlazit će u propast. Zaraza se ovog praznovjerja počinje širit ne samo po gradovima već i po selima i zaseocima.’
Autentičnost ovog odlomka nikad nije bila upitna. Nju potvrđuje i crkveni pisac Tertulijan u svom djelu Apologeticus, napisanom oko 197. godine, u kojem izričito govori o tom pismu Plinija Mlađeg caru Trajanu kao i o carevu odgovoru. Tertulijan piše: ‘Kad je Plinije II. upravljao svojom provincijom, jedne je od kršćana osuđivao, druge je udaljavao iz službe, ali našavši se u osjetljivu položaju zbog mnogobrojnosti kršćana, upitao je cara Trajana što da ubuduće čini, ističući da, osim njihove upornosti i nepristajanja da prinose žrtve, nije ništa saznao iz njihova osobnog života, osim da su se skupljali pred zoru da bi pjevali himne Kristu kao Bogu i da pod zakletvom daju obećanje da će ispunjavati pravila života: da ne ubijaju, da ne varaju, da se ne odriču vjere, da ne obmanjuju i da neće činiti nikoji drugi prijestup. Tada mu je Trajan u svom pismu odgovorio da takve ljude ne treba goniti, nego one koji su već predani sudu, njih treba suditi’. Ovaj Tertulijanov ulomak svjedoči o autentičnosti Plinijeva teksta, ako znamo da je Tertualijan svoje djelo pisao caru Septimiju Severu, koji je u državnom arhivu lako mogao provjeriti postojanje pisama Plinija Mlađeg i cara Trajana i njihov stav prema kršćanstvu.
Iz Plinijeva ulomka vidimo da su već za vrijeme cara Trajana, početkom drugog stoljeća, kršćani bili vrlo brojni. Rimljani su dolazili u nedoumicu i paniku zbog naglog širenja kršćanstva, pogotovo zbog toga što se ono širilo i među rimskim građanima.
Istodobno primjećujemo da su se kršćani sastajali zato da bi slavili Krista i da bi mu pjevali: njemu kao Bogu. Taj izraz ‘carmenque Christo quasi Deo’ – pjevali su himne Kristu kao Bogu – potvrđuje da je Isus Krist povijesna osoba. Kad bi bila riječ o nekom nepovijesnom, mitskom, izmišljenom bogu, tada bi Pliniju bilo dovoljno da kaže: ‘Pjevali su himne svome Bogu Kristu’; međutim on kaže: ‘Pjevali su himne Kristu kao Bogu’. Plinije, dakle, zna da je Krist bio čovjek, povijesna osoba, kojega kršćani poštuju kao Boga.
Sva su trojica: Tacit, Svetonije i Plinije Mlađi, najpoznatiji rimski pisci. Oni svjedoče da su se u njihovo vrijeme kršćani već toliko proširili da to izaziva strah rimske vlasti. Očito je da se laž ne bi mogla tako širiti i da se na temelju prijevare ne bi stvarao tako masovan pokret kao što je već tada bilo kršćanstvo. Oni mrze kršćane, ali moraju priznati da kršćanstvo nije izmišljotina nego da na njegovu početku stoji osoba Krista. Oni to spominju usput kao nešto sasvim poznato i normalno. Da Isus Krist nije živio, barem bi netko od njih mogao napomenuti da su kršćani lašci. Naprotiv, Plinije Mlađi svjedoči da su kršćani miroljubivi, čestiti, kreposni, dobri, vjerni i spremni za mučeništvo i žrtvovanje vlastita života radi svjedočenja za Krista. Ova svjedočanstva govore kako se u vremenu kada su obavijesna sredstva bila vrlo ograničena, u Rimu, tisuće kilometara udaljenom od Palestine, doznalo o Kristu, njegovu djelu i njegovim sljedbenicima.
Celzo
Kršćanstvo je u 2. stoljeću već toliko osvojilo i strukture Rimskoga Carstva da su vlasti uvidjele da administrativne mjere, kao što su progoni, ne mogu suzbiti njegovo širenje. Stoga se pokušalo intelektualnim načinom dokazati nedostatnost i besmislenost vjere u Isusa Krista. Pokušaj filozofskog obaranja kršćanstva učinio je rimski filozof poznat pod imenom Celzo. Najvjerojatnije se rodio u Aleksandriji i živio u drugom stoljeću poslije Krista. Bio je blizak rimskom caru Marku Aureliju. Po filozofskom je uvjerenju bio platonist s naglašenim sinkretističkim i eklektičkim sklonostima, a po etici je pripadao stoicima.
Oko 178. godine napisao je, vjerojatno na poticaj cara Marka Aurelija, koji je vladao između 161. i 180. godine, djelo Logos alethes (Istinski nauk). Celzo je, kao filozof, pokušao svestrano kritizirati kršćanstvo u namjeri da u kršćana izazove nesigurnost u vjeri i da ga s razumskoga motrišta potpuno obezvrijedi. Njegovi su argumenti toliko snažni da ih čak i danas pojedini filozofi prepisuju nadajući se da će njima pokolebati sigurnost vjere u Isusa Krista u današnjih kršćana.
Celzovo djelo nije sačuvano u izvorniku nego u citatima u Origenovu spisu Protiv Celza (Contra Celsum). U tim se navodima nalazi gotovo u potpunosti Celzovo djelo. Origen, u osam svojih knjiga, napisanih oko 248. godine, najprije citira, a onda kritički opovrgava Celzove napade. Drži se da se Celzovo djelo izgubilo odmah nakon izlaska Origenova.
Celzovo je djelo ponovno sastavljeno na temelju Origenovih citata. Prvi ga je objavio na njemačkom jeziku učenjak Teodor Keim 1873. godine, na francuskom B. Aube 1878. godine, a na originalnom grčkom jeziku O. Glockner 1924. godine.
Čitanjem toga djela upoznajemo mentalitet Rimljana i kulturnih predstavnika onoga vremena i saznajemo kako su oni doživljavali tadašnje kršćanstvo. Istodobno, Celzovo je djelo zanimljivo za naš rad, jer, unatoč tome što je on radikalan kritičar i neprijatelj kršćanstva, on ni na jednom mjestu ne pokazuje sumnju u Kristovu stvarnu povijesnu opstojnost. On nam donosi i neke podatke o tome kako su neprijatelji kršćanstva promatrali Isusa i opisali njegovu osobu i njegov život. Također saznajemo kako se prvo kršćanstvo borilo za čistoću vjere i za autentično prenošenje onoga što je Isus govorio i činio.
Kasnije ćemo vidjeti, Celzo uzima podatke o Isusu od najopasnijeg neprijatelja kršćanstva toga vremena, a to je židovska teozofija. Židovska je polemička literatura Isusa smatrala heretikom i otpadnikom od židovstva i zato ga nastojala prikazati što negativnije.
Prema Celzovu pisanju, Isus se rodio u radničkoj siromašnoj obitelji židovskoga sela. Majka mu je bila Marija, a otac Pantera. Zbog siromaštva je morao poći na rad u Egipat, gdje je naučio i magijske vještine. Nakon toga se vratio u Palestinu i objavio sebe kao Boga, Sina Božjega i Mesiju.
Celzo bez ikakve sumnje Isusa smatra povijesnom osobom i stoga mu se u svojim citatima, napadima i hulama obraća izravno kao čovjeku koji je tu nedavno živio: ‘Kakav Bog, kakav sin Božji, kad ga otac nije mogao spasiti od kazne, a sam nije bio u stanju da je izbjegne? Ne, tvoje rođenje, tvoja djela, tvoj život pokazuju da si čovjek!’ Zatim nabraja jedanaest Isusovih apostola. On ne isključuje mogućnost da je Isus činio čudesa, no tumači ih magijskim snagama, a ne Božjim. Prema njemu je Isus čudotvorno liječio, umnažao kruhove, čak i uskrisivao mrtve. No, takva čudna djela činili su i drugi, smatra Celzo. Tako su različiti praktikanti magije u Egiptu, po trgovima, radi zarade, činili čudesa, izgonili demone, iscjeljivali bolesne, vraćali duše mrtvima, prikazivali skupe objede riba, slatkiša i poslastica koje ne postoje, pokretali likove životinja kao da su stvarne, međutim one su samo tako izgledale.
Za Judinu izdaju Celzo piše: ‘Kakav je to Bog kad nije znao podložiti sebi svoje učenike koji su ga ili izdali ili ga se odrekli! Dobar vojskovođa koji zapovijeda mnogim tisućama vojnika nikad ne biva izdan; isto tako, nijedan zločinac svoje nikad ne ostavlja neizvjesnoj sudbini’.
Celzo nam također potvrđuje da je Isus bio ubijen. On kaže da ju Isus dopustio da bude uhvaćen, odveden pred sud, ponižavan, ismijavan, bičevan od strane vojnika i na kraju osuđen na sramotnu smrt na križu.
Zanimljivo je da Celzo u svom djelu iznosi čak i neke Isusove tjelesne osobine: ‘Kad bi apsolutno bilo potrebno da se duh Božju utjelovi u čovječe tijelo, onda bi za tu svrhu trebala poslužiti barem poznata ličnost, zdrav, lijep, snažan, utjecajan čovjek koji ima melodičan glas i govorničku vještinu. Nemoguće je da se čovjek koji je određen da utjelovi božanske vrline i mudrost ne razlikuje od mnoštva svojim posebnim osobinama. A Isus je bio običan čovjek kao i svi drugi: kao što vi tvrdite, bio je sitan rastom, neugledan vanjštinom, nije imao plemenitosti’.
Premda je Celzo snažan stilist, premda bio on htio pronicljivo filozofski ismijati i obezvrijediti kršćansku vjeru u Isusa Krista, na kraju vidi da u tome ne uspijeva i zato mijenja taktiku. Odjednom, umjesto zadrtoga kritičara, oštrog napadača i uvredljivog ismijavatelja, postaje diplomat. Piše: ‘Neka nitko ne misli da predlažem da kršćani budu prisiljavani da se odreknu svoje vjere i da obmanjuju vlast prividnom vjerom i lažnim odstupanjem. Ljudi prožeti uzvišenom mišlju i težnjom da se približe Bogu s kojim se osjećaju srodni, dostojni su poštovanja’. Celzo nakon toga predlaže kršćanima da budu pomirljivi i prema poganskom kultu i prema caru. Predlaže čak i kompromis. Neka kršćani, barem izvanjski, sudjeluju u poganskim obredima, u prinošenju žrtava, neka se klone velikih društvenih svečanosti, za njih to i tako ne bi trebalo biti teško jer i bez toga ne vjeruju u stvarno postojanje poganskih bogova.
Prema Celzu, Isus Krist je živio. Rodio se u siromašnoj obitelji, zaista je propovijedao, imao učenike, činion čudesa i napokon umro na križu. Dakle, iz Celzova je djela vidljiva povijesna opstojnost Isusa Krista, njegov nauk i njegova djela. Nikakve primjedbe, nikakva spominjanja i nikakva nagovještaja da bi prvi kršćani historizirali Isusovu opstojnost, odnosno da bi mitsku osobu učinili povijesnom. Naprotiv, sve do danas postoje sasvim suprotne tendencije, da se njegova povijesnost mitologizira. Celzov negativan stav prema kršćanstvu izvire iz stava prosječnoga rimskoga građanina, slično kao i u Tacita, Svetonija i Plinija. Drugi su izvor takvoga stava židovski spisi koje je čitao i proučavao i koji su još više otrovali njegov stav prema kršćanima.
Kršćanstvo je dakle u svom početku bilo podvrgnuto najoštrijoj kritici mislilaca i filozofa onoga vremena. Mlado je kršćanstvo izdržalo kritike i napade, te postalo još jače. Tome je poslužio i Origen koji je bio genij svoga vremena, izvrstan stilist, inteligentan i dubok vjernik. On je razotkrio kletve, krive argumente i krive zaključke koje su iznosili Celzo i njegovi sljedbenici, te pokazao veličinu Isusa Krista, njegove osobe, njegovih djela i veličinu onoga što donosi kršćanstvo. Celzovo je djelo za nas dokument o opstojnosti Isusa Krista. Istodobno moramo reći da ono čini i izvjesnu sadržajnu cjelinu o Isusu Kristu, iako s negativne strane. Na svoj način potvrđuje istinitost i povijesnost Isusa Krista i evanđeoskog sadržaja.