Isus iz Nazareta povijesna osoba (2/5)

Isus iz Nazareta povijesna osoba (2/5)

 ‘POGANIMA LUDOST, ŽIDOVIMA SABLAZAN’

Rekosmo već da Crkva čvrsto prianja uz istinu da je Isus istodobno Bog i čovjek. Odijeli li se u njemu Boga od čovjeka ili čovjeka od Boga, Crkva nestaje. Ne odstupajući ni koraka od te istine Crkva već dvadeset vjekova  izaziva sablazan i zbunjenost ljudi. Već je sv. Pavao govorio da je Krist i naviještanje njegove smrti i uskrsnuća poganima ludost, a Židovima sablazan. Filozofski duh Grka i Rimljana, koji je došao do uvjerenja da je Bog apsolutni bitak, ne može dopustiti da bi neizmjerni Bog mogao stati u ograničeno tijelo čovjeka, da bi besmrtni Bog bio prisutan u smrtnom liku Isusa iz Nazareta. Nevjerojatnom mu se čini činjenica da bi početak i cilj povijesti, vječni Bog ušao u našu povijest i u njoj ostao gotovo anoniman.

Židovi ne sumnjaju u njegovu povijesnu opstojnost, ali pitaju je li moguće, i smije li se jednog čovjeka, njihova sugrađanina, proglasiti Bogom.

Sve do naših dana ljude muče pitanja o Isusu iz Nazareta. Ako je on doista Bog, zašto kršćanstvo nije apsolutna religija u svijetu? Zašto svaki čovjek ne primi tu istinu? Zašto i dalje postoje zlo, grijesi, patnja i neznanje odakle smo i kamo idemo? Ako je Crkva njegova ustanova, zašto je tako malo vjerodostojna? Ako je to istina, onda bi kršćanstvo trebalo biti još proširenije i radikalno drugačije od ostalih religija. Ako je kršćanstvo božanska stvarnost, kako to da u ovih dvadeset vjekova nije uspjelo promijeniti ljudsko društvo? Ili, ako ga je promijenilo, zašto tako malo i zašto su ostala i dalje neriješena bitna pitanja? Ljudi koji bi htjeli prihvatiti vjeru i povjerovati navještenju i danas susreću sablazan kršćanstva.

Bez obzira na razumske probleme, Crkva mora naviještati da je Isus Krist povijesna osoba, utjelovljeni Sin Božji koji je došao spasiti čovjeka i  uzdignuti ga u dostojanstvo božanske naravi. Tijekom povijesti neki su pokušali zanijekati njegovo božanstvo, drugi njegovu povijesnost, a treći i jedno i drugo. Temeljito obrazloženje  povijesnosti Isusa Krista mora, dakle, danas, kao i u početku, biti bitna zadaća fundamentalne teologije.

HEREZE I KURAN

U početku Crkve na različite se načine očitovalo suprotstavljanje činjenici da je Bog postao čovjekom. Doketi su tvrdili da Isus Krist nije bio stvarno prisutan u tijelu, nego da je to bio pričin. Činilo se da je imao tijelo, a zapravo ga nije imao, već se samo tako pokazivao našim očima. Sv. Ivan apostol nastupa protiv njih pišući da je Antikrist koji tvrdi da Isus nije došao u tijelu. U početku svoje Prve poslanice on doslovce kaže: ‘Što bijaše od početka, što smo čuli, što smo vidjeli očima svojim, što razmotrismo i ruke naše opipaše o Riječi, Životu – da Život se očitova, i vidjeli smo i svjedočimo, i navješćujemo vam život vječni, koji bijaše kod Oca i očitovao se nama – što smo vidjeli i čuli, navješćujemo i vama, da i vi imate zajedništvo s nama. A naše je zajedništvo s Ocem i sa Sinom njegovim Isusom Kristom’ (1 Iv 1, 1-4). Apostol tvrdi da je svojim rukama pipao Isusa, da ga je gledao, slušao, s njime živio i da mu je taj Isus dao novi i vječni život, koji može dati i drugima.

Problem se opet javlja s monofizitima koji tvrde da je Isus imao samo jednu narav ili da se u njegovoj božanskoj naravi ljudska narav utopila kao kaplja u moru. Tada jedva da se može govoriti da je Isus i čovjek. Crkva je, na saboru u Kalcedonu 451. godine, naglasila protiv monofizita, svoju vjeru o Isusu: Isus je jedna osoba u dvije naravi, ljudskoj i božanskoj.

Tragove premještanja Isusove povijesnosti u područje privida nalazimo i u Muhamedovu Kuranu. U suri četvrtoj, 157. ajetu stoji napisano: ‘Mi smo ubili Mesiha Isaa, sina Merjemina, Božjeg poslanika. A oni ga nisu ubili niti objesili, nego im se to pričinilo. Oni ga zaista nisu ubili nego ga je Alah k sebi uzdigao’.

Ove tvrdnje ne niječu Isusovu stvarnu povijesnu opstojnost. U doketizmu se ona stavlja u područje pričina. Monofizitizam smatra da se Kristova ljudska narav utopila u Kristovoj božanskoj naravi, te se time ne niječe njegova povijesna egzistencija, ali se ljudska stvarnost svodi na minimum. Ni Muhamed ne niječe da je Isus živio. No, taj Isus biva uzet na nebo, a Židovima koji ga ubijaju podmetnut je neki pričin, a ne stvarni Isus. Muhamed, dakle, dopušta Kristovoj ljudskoj egzistenciji stanovitu varku.

Protiv takvih su se mišljenja borili apostoli, zatim apostolski oci, te crkveni oci, nastupajući protiv svih koji su pokušali umanjiti Kristovu ljudsku egzistenciju. Sv. Pavao naglašava da je Krist bio nama u svemu jednak osim u grijehu. Ignacije Antiohijski u Poslanici Traljanima piše: ‘Začepite uši kad vam tko govori što drugo osim o Isusu Kristu, Davidovu potomku, Marijinu sinu koji se istinski rodio, jeo i pio, stvarno bio progonjen pod Poncijem Pilatom, stvarno bio pribijen na križ i umro, naočigled nebeskih, zemaljskih i podzemnih bića. On je stvarno uskrsnuo od mrtvih, a uskrisio ga je njegov Otac, koji će jednako tako i nas uskrisiti u Isusu Kristu, izvan koga nemamo pravoga života’. Ignacije Antiohijski to naglašava u Poslanici Magnežanima riječima: ‘To vam govorimo da ne upadnete u zamku isprazna nauka. Naprotiv, budite uvjereni u rođenje, u muku i u uskrsnuće koje se zbilo za vladanja Poncija Pilata. To je istinito i sigurno izvršio Isus Krist, naša nada’.

NOVO RADIKALNO POSTAVLJANJE PROBLEMA

Sve do 18. stoljeća nije se postavljao problem povijesne autentičnosti Isusa i evanđelja u smislu suvremene historiografije. Isusova se opstojnost normalno prihvaćala a da to ni u kome nije budilo sumnju. Tek se u 18. stoljeću postavio dvostruki problem: Je li Isus povijesna osoba i jesu li evanđelja povijesni dokumenti? Ipak treba naglasiti da ni u tom dvostrukom problemu pitanje nije postavljeno tako radikalno da bi se zanijekala Isusova ljudska egzistencija. Problem se postavljao na razini evanđelja, kao da bi on bio djelomično iskrivljen od strane apostola, te iz njega ne bi bilo moguće otkriti kakav je bio povijesni Isus. Tu se ne govori da Isus nije živio, nego da o njemu jedva da možemo što znati. Isusova se povijesna opstojnost radikalno prvi put nijekala, bez argumenata, tek u knjigama izdanim pod marksističkim režimima.

Prvim je kršćanima bilo važno ustanoviti slijed između Staroga i Novoga zavjeta. Zanimalo ih je također razumjeti sva četiri evanđelja kao jedan tekst, kao jednu povijest u četiri teksta. Tacijan u 2. stoljeću pokazuje, u djelu Diatessaron, da ne postoji proturječje između četiri evanđelja. Sv. Augustin u 5. stoljeću pokazuje, u djelu O slaganju evanđeoskih četiriju knjiga, da su ta proturječja samo prividna. Gerson u srednjem vijeku, u Monotessaronu, izlaže kako postoji samo jedno evanđelje u četiri oblika. Problematiku je pak s povijesne strane nače Reimarus u 18. stoljeću, a slijedili su ga Strauss, Kahler, Wrede i mnoštvo drugih, među kojima osobito Bultman.

H. S. Reimarus (1694.-1768.) predstavlja stav radikalnoga racionalizma prema evanđeljima. Bio je profesor orijentalnih jezika u Hamburgu. Napisao je knjigu od četiri tisuće stranica, neku vrstu obrane prirodne religije u duhu engleskoga deizma. U njoj analizira evanđelja tako da razlikuje Isusov naum od vizije apostola. Prema njemu, Isus nije činio čudesa, nije govorio o svojoj smrti ni uskrsnuću. Bio je politički Mesija koji je htio osloboditi Židove rimskoga ropstva. Kada u tome nije uspio, njegovi su učenici od njega stvorili lik Danijelova apokaliptičkog Mesije, kojega su onda stavili u evanđelja. Reimarus dakle ne kaže da Isus nije živio, nego da evanđelja ne prikazuju povijesnoga Isusa, već apostolsku viziju Isusa.

Drugi je predstavnik povijesne kritike evanđelja bio David Friedrich Strauss (1808.-1874.). Napisao je djelo Isusov život. U njemu razlikuje povijesnog Isusa, o kome u evanđeljima postoji samo povijesni supstrat, od Isusa koji je opisan u evanđeljima; Isus iz Nazareta s jedne strane, a Krist evanđelja s druge. Po njemu, kršćani su od Isusa načinili mit i legendu. Da bi prikazali svoj religiozni ideal, morali su transponirati Isusovu povijesnu osobu, a to znači mitizirati je i staviti u legendu. Taj je mit, smatra on, nastao pod utjecajem židovstva i helenizma, kao i prvoga kršćanskoga iskustva. Autori evanđelja su zato unijeli u Isusov život očitovanje Boga kod navještenja, pojavu đavla i anđela u kušnji u pustinji, Ilije i Mojsija kod preobraženja na gori Taboru, Božju silu u njegovim čudesima, u izgonu zlih duhova, u njegovu uskrsnuću i u mnogim drugim primjerima. Strauss smatra da je nemoguće načiniti povijesni lik Isusa iz Nazareta, jer po evanđeljima možemo samo doći do vjere prvih kršćana, ali ne i do povijesne osobe Isusa iz Nazareta.

Govor o Isusu kao mitu i legendi preuzeo je Karl Marx, a kasnije i školski udžbenici i zemljama vladajuće marksističke teologije. Oni su načinili još jednu transpoziciju tj. nisu poput Straussa, nijekali samo mogućnost pristupa do povijesnoga Isusa putem evanđelja, nego su Isusovu povijesnost i njegov život pokušali proglasiti nepovijesnim mitom i legendom. Za njih Isus nikad nije živio, jer o njemu nema nikakvih podataka, pisali su.

Novi pokušaj nijekanja mogućnosti pristupa povijesnim Isusu došao je od liberalne teologije. Najpoznatiji njezini predstavnici su: H. J. Holtzmann, B. Weiss, A. Harnack, E. Renan i drugi. Oni su na temelju Markova evanđelja i tzv. izvora, htjeli iznaći izvorni Isusov ljudski život. Na taj su način željeli osloboditi povijesnoga Isusa kasnijih kristoloških dogmi i propovijedanja prve Crkve. Tako bi dobili Isusa koji bi bio uzor suvremenim kršćanima. To bi bio neki učitelj prosvjetiteljstva, čovjek besmrtan u svojim krepostima, religiozni genij romanticizma, prijatelj siromaha i nositelj socijalnih ideja. No, uvidjeli su da su tamo gdje su htjeli naći povijesnoga Isusa našli samo svjedočanstvo vjere. Godine 1906. je Albert Schweitzer napisao da je takav pokušaj uzaludan i besplodan. Razočaran istraživanjem Isusova životopisa, otišao je u misije gdje je radio kao liječnik i misionar. Time su predstavnici liberalne teologije svojim istraživanjima pokazali da se ne može odvojiti povijesnoga Isusa od Krista vjere. To je isti čovjek. Krista vjere opravdava povijesni Isus i povijesnoga Isusa opravdava Krist vjere. Svojim postavkama oni su doveli u pitanje ono što je kršćanstvo osamnaest stoljeća s uvjerenjem držalo kao svoju vjeru i svoj život. Povijesni Isus je Krist vjere, povijesni je Isus činio čudesa, umro i uskrsnuo, on je Mesija, on je Spasitelj čovječanstva. Prva Crkva nije iskrivila Isusa, nego je dalje predala ono što je primila. Ova su istraživanja potakla nova istraživanja povijesnosti i natpovijesnosti Isusa Krista, kako s protestantske tako i s katoličke strane.

Martin Kahler je ustao protiv liberalne škole. U djelu Takozvani historijski Isus i povijesni, biblijski Isus (izdanom 1892.) htio je pokazati da stvarni Isus jest Krist iz propovijedi i vjere Crkve. Nije važan Isus prošlosti, nego Krist koji se sada propovijeda. On razlikuje povijesnoga Isusa i Krista propovijedi, no smatra da je sav vjernički interes usredotočen na apostolsku propovijed i na ispovijed vjere o Kristu, a ne na povijesnoga Isusa o kojem se tako malo može znati.

Istraživanja pak u 20. stoljeću navode na zaključak da su evanđelja nastala u procesu, koji je trajao gotovo trideset godina od Isusove smrti, i da postoje etape u njihovu nastanku. U tom su istraživanju nastala dva velika pokreta koji su pokušali odgovoriti na pitanja oblikovanja evanđelja. Prvi je nastao između dva svjetska rata i trajao od 1920. do 1945. godine. Nazvan je Formgeschichte – povijest oblika. Drugi je nastao nakon drugoga svjetskog rata, a nazvan je Redaktionsgeschichte – povijest redakcije evanđelja. Formgeschichte je zaključila da usmena predaja nije mnogo utjecala na stvaranje evanđelja, nego su evanđelisti upotrijebili već napisane forme. Redaktionsgeschichte je, reagirajući na takav zaključak, pokazala da su autori evanđelja imali velik utjecaj u sastavljanju evanđelja.

U istraživanju između dva rata dominirala je osoba Rudolfa Bultmanna i njegova kritika. Za njega je kršćanstvo započelo s prvom Crkvom i njezinom propovijeđu (kerigmom) o Kristu. U tom je smislu važna samo činjenica da je Isus postojao, ali ništa više od toga, kaže Bultmann. Činjenica da je Isus postojao čini djelotvoran Božji odgovor na pitanja smisla ljudske egzistencije. Bultmann ne pokazuje nikakav teološki interes za Isusovu osobnost (was) i njegov nauk (wie). Za njega to nema važnosti. Činjenica Isusa je jedini povijesni supstrat nužan za događaj spasa. Bultmann ne niječe vremenski kontinuitet između Isusa iz Nazareta i Krista kerigme, ali otkriva bitan teološki diskontinuitet između povijesnoga Isusa i Krista vjere. Propovijed je Crkve na mjesto Isusa stavila mitski lik Sina Božjega, na mjesto Isusove propovijedi o kraljevstvu Božjem, Krista umrla i uskrsla za naše grijehe, a na mjesto Isusova govora o bezuvjetnoj poslušnosti Ocu, poslušnost Crkvi. Sinoptici ne traže da se ozakoni kerigma u povijesti, nego ozakonjuju povijest u kerigmi. Kršćanska vjera počinje kerigmom koja zamjenjuje povijesnoga Isusa. U neuspjehu proroka iz Nazareta kerigma vidi Božji odgovor na ljudska pitanja. U Raspetome Bog proglašava osudu čovjekove samodostatnosti, svoju volju praštanja i autentičan život za onoga tko prihvaća da u njemu umre.

Isus je, za Bultmanna, zaista živio i umro pod Poncijem Pilatom, no njegov je život nemoguće napisati, jer sam Isus nije ništa napisao i jer su evanđelja samo ispovijest vjere. Isusovu sliku, koju pruža prva Crkva, dobrim je dijelom mitizirala prva kršćanska zajednica. Evanđelja miješaju povijesne i mitske elemente pa je nemoguće pronaći povijesnu istinu i vjeran slijed događaja.

Vjera za Bultmanna ima opravdanje jedino u samoj sebi. Njoj je važan smisao Isusove egzistencije koji je otkriven u propovijedi, što znači da jedino putem propovijedi upoznajemo potpuno Isusovo predanje Bogu i spasenje čovjeka po tom predanju. Malo znači što će povjesničari doznati o Isusu, jer vjera kao osobna odluka ne ovisi o tome što kažu povjesničari. Za Bultmanna je najvažnija kerigma koju treba staviti u dugi proces interpretacije, jer je svijet Novoga zavjeta ‘mitski kozmos’ koji treba demitizirati. Novi je zavjet preuzeo shvaćanja i rječnik helenizma, gnosticizma i židovstva, pa treba odstraniti taj način govora i protumačiti evanđelje rječnikom prilagođenom suvremenom čovjeku, osobito pojmovima Heideggerove egzistencijalne filozofije. U kerigmi su važni samo elementi koji govore o ljudskoj egzistenciji i osobnom odnosu s Bogom, a sve je ostalo mit. Isus je veliki prorok, ali ne i Spasitelj. On je način koji je Bog odabrao da bi nam objavio spas. Govor o uskrsnuću ne naviješta povijesni događaj stvarnoga tjelesnog uskrsnuća, nego samo objavljuje i razjašnjava smisao povijesnoga događaja križa. Uskrsnuće je u kerigmi prisutno samo kao navještaj našega spasa, ali ne kao povijesni događaj, nego kao križ. Mit za Bultmanna znači: govoriti o nadnaravnom, božanskom, transcedentom svijetu riječima našega prostornoga i vremenskoga svijeta, opisivati Božje djelovanje pojmovima povijesnoga, kozmološkoga i psihološkog kauzaliteta. Mit nije čista ideologija, nego predstavljanje nekozmičkoga u kozmičkome, božanskoga u ljudskome.

Na Bultmanna su uslijedile reakcije s raznih strana: slijeva, zdesna i iz centra, s katoličke i s protestantske strane. Engleski egzegeti Taylor i Dodd ostaju uvjereni da je moguće susresti povijesnoga Isusa i čuti njegovu poruku. Taylor smatra da je nedopustiva takva vrsta intelektualne paralize, kakvu traži Bultmann. Katolici u većini smatraju da je sinoptička tradicija supstancijalno vjerna povijesnoj stvarnosti Isusovoj, priznajući da su evanđelja svjedočanstvo vjere i da su Crkva i evanđelisti tumačili i aktualizirali prvotne podatke. Reakciju s protestantske strane činila su poznata imena, kao što su: Jeremias, Kasemann, Bornkmann, Robinson, Fuchs, Ebeling te Pannenberg i Moltmann. Dietrich Bonhoeffer u svojim pismima iz zatvora naglašava da su čudesa, istjerivanje zlih duhova, uskrsnuće i sve teofanije o Isusovu životu povijesne činjenice, a ne tumačenje vjere. On smatra da Bultmann uopće nije shvatio evanđelje. Evanđelje, smatra on, ne treba demitologizirati nego ‘nereligiozno’ interpretirati.

Jeremias osuđuje Bultmanna zbog tzv. dehistorizacije Novoga zavjeta, a to znači praktične negacije povijesnoga karaktera objave. Optužuje ga da on nije ozbiljno uzeo da je Riječ postala tijelom sa svim implikacijama. No, dok je Bultmann suzio objavu samo na kerigmu, dotle je Jeremias tu istu objavu suzio samo na povijesnoga Isusa, pa je kod njega povijest preuzela mjesto kerigme.

Kasemann, pišući protiv Bultmanna, kaže da povijesni Isus čuva propovijedanog Krista da ne postane mit, gnoza ili ideologija. Povijesni Isus zaštićuje kerigmu od prijetnje subjektivizma. Dakle, pisano evanđelje evanđelista zaštićuje Evanđelje kerigme.

Gunther Bornkamm u djelu Isus iz Nazareta (1957.) kaže da postoji kontinuitet između propovijedanoga Krista i povijesnoga Isusa. Kontinuitet je u Isusovoj osobi. Sva trojica ovih istraživača nakon Bultmanna zaključuju da se zaista ne može pisati Isusova povijest onako kako je to htjela liberalna škola. No, istodobno zaključuju da postoji povijesni i ideološki kontinuitet između povijesnoga Isusa i Krista kerigme, pa smatraju da je legitimno i nužno nastaviti istraživanja o Isusovoj zemaljskoj egzistenciji. Bultmann govori o različitosti između Isusove propovijedi i propovijedi rane Crkve, a njegovi učenici potcrtavaju zajedničke elemente jedne i druge propovijedi.

J. M. Robinson je predstavnik tzv. hermeneutike u razumijevanju Novoga zavjeta. On smatra da kontinuitet između Isusa i kerigme nije toliko logički i teološki, koliko egzistencijalan. Povijesni Isus ne utemeljuje kerigmu nego je verificira. Nova hermeneutika, na kojoj su radili Fuchs i Ebeling, temeljeći se na Schleirmacheru, Heideggeru i Diltheyu, pokazuje koliko je važan aspekt jezika, a on se često zaboravlja, osobito njegova funkcija interpretacije. Fuchs i Ebeling naglašavaju da cilj podliježe odlučujućoj transformaciji, naime ne samo da mi tumačimo neki tekst, nego i tekst tumači nas, tj. razjašnjava i sudi našu egzistenciju. No, pretjeruju kada jednostrano sužavaju jezik samo na tu dimenziju, jer u književnosti ima mnogo stranica koje ne interpeliraju, nego samo obavještavaju, te se za njih zbog toga, ne može reći da nisu autentične. Tako i u evanđeljima postoje stranice koje ne interpeliraju nego obavještavaju o Isusovom životu, premda je sigurno da je konačan cilj evanđelja obraćenje i ulazak u život koji je donio Isus Krist.

REAKCIJE KATOLIČKE I PROTESTANTSKE TEOLOGIJE

Kao reakcija na radikalnu kritiku pristupa povijesnom Isusu pojavili su se brojni istaknuti istraživači, i na protestantskoj i na katoličkoj strani.

Prema Pennanbergu kristologija treba početi s povijesnim Isusom. ‘Zadaća je kristologije da utemelji na povijesti Isusovoj pravu spoznaju njezina značenja’, kaže on doslovce. Za J. Moltmanna je središnje pitanje kršćanstva i kristologije odnos prvotnoga kršćanskog navještaja Krista nakon njegove javne smrti na križu?  Moltmann i Pannenberg zaključuju da postoji sigurna veza između vjere i povijesti, između Isusa i Krista. Riječ je o istoj osobi, samo u novosti uvjeta, kažu oni, a to je Isus raspeti i proslavljeni. Pannenberg podcrtava primat povijesne stvarnosti Isusa iz Nazareta nad tumačenjem koje iz toga proizlazi. Moltmann pak ujedinjuje događaje i njihovo značenje.

W. Kasper u djelu Isus Krist (1874.), naglašava da je središnja točka kristologije križ i uskrsnuće Isusovo. U tome se nalazi prijelaz od povijesnoga Isusa prema proslavljenom Kristu vjere. Polazna točka kristologije jest ispovijest vjere prve Crkve, ali ta vjera svoj sadržaj i normu ima u Isusovoj povijesti i sudbini.

H. Kung u djelu Biti kršćanin (1974.), tvrdi da je kriva alternativa: kerigma ili povijest. U evanđeljima se jasno raspoznaje povijesni interes evanđelista za riječi, djela i sudbinu Isusovu. Uvijek je riječ o istoj i jednoj osobi, kaže Kung. On naglašava da smo mi, možda više nego ikoji drugi naraštaj u povijesti Crkve, izuzev Prve Crkve, u mogućnosti da upoznamo autentičnoga povijesnoga Isusa zahvaljujući istraživanjima i rezultatima povijesne metode. Povratak Isusu je moguć, zakonit i nužan. U tome se slažu francuska, njemačka i anglosaksonska škola. Kerigma je prve zajednice neshvatljiva bez konkretne povezanosti s Isusom iz Nazareta, piše Kung.

Katolički teolog Ch. Duquoc dajući u kristologiji najprije kritiku Bultmannovih teza, zaključuje da Krist vjere prima svoju vrijednost iz jedinstvenosti povijesnoga Isusa. Evanđelisti nikad ne odjeljuju navještaj o Uskrslome od njegove egzistencije: to je čovjek Isus, Gospodin.

E. Schillebeeckx kaže da imamo pristup do Isusa samo po prvoj kršćanskoj zajednici. Prva je zajednica izabirala riječi i djela Isusova, ali sam događaj Isus stoji na izvoru njezina svjedočenja. Sve što su kasnija stoljeća govorila, sudila i korigirala, ima samo jedan kriterij: u onome što je zaista bio povijesni Isus. Pozivanje na povijesnu metodu pitanje je života i smrti za kršćanstvo, kaže Schillebeeckx. Kad Isus na primjer, ne bi živio ili kad bi bio netko posve drugi nego što tvrdi vjera, tako bi propovijed Crkve bila potpuno nevjerodostojna. Zato se radikalan raskid između vjere i povijesne spoznaje Isusa ne može održati. Kršćanska vjera podrazumijeva ne samo živu i osobnu prisutnost proslavljenoga Isusa, nego i vezu s njegovim zemaljskim životom. Kršćanstvo ili kerigma  bez povijesnoga Isusa iz Nazareta definitivno je bez ikakvoga sadržaja i nije više kršćanstvo. Ako je srž kršćanske vjere u prihvaćanju spasonosnoga Božjeg djelovanja u povijesti, koje je postalo odlučujuće za oslobođenje čovjeka u povijesti Isusa iz Nazareta, onda osobna povijest Isusa ne smije završiti u rasplinjavanju. Inače se naš govor o vjeri degenerira u ideologiju.

Na koncu možemo zaključiti, poput Renea Latourellea, da su predstavnici kristologije, i s katoličke i s protestantske strane, danas suglasni da je nužan i moguć povijesni pristup Isusa iz Nazareta po evanđeljima. Ne postoji kristologija bez poznavanja onoga što je bio Isus iz Nazareta. To poznavanje u sadašnjem stanju povijesne kritike jest ostvariv zadatak koji vodi sigurnim i konkretnim rezultatima. Nakon dva stoljeća kritičkoga istraživanja evanđelja i Isusove povijesti, nalazimo se opet na početku, a spoznaji da je zaista moguće putem evanđelja spoznati Isusa iz Nazareta, njegovu poruku, djela, plan i sudbinu. Ipak, velika je razlika između nekadašnjega nekritičkog povjerenja i današnjeg kritičkoga povjerenja, jer se ovo današnje temelji na dokazima koji su rezultat napornog rada i istraživanja. Nijekanje i kritike natjerale su i katolike i protestante da ispitaju povijest evanđelja. Nakon dugih desetljeća istraživanja napokon je dokazano da je pristup povijesnome Isusu iz Nazareta siguran i utvrđen.