PITANJE POVIJESNOG ISUSA
Teologija je, snagom značenja riječi, znanost o Bogu. Po definiciji sv. Anzelma ona je ‘fides quaerens intellectum’ – vjera koja traži razumijevanje.
Teologija razumski izriče ono što vjernik vjeruje. Ona je nastojanje da se razumom shvati ono što je dostupno vjeri. Vjera nadilazi razum. Objava sadrži istine koje razum ne može do kraja shvatiti, ali ima dovoljno razloga da u njih vjeruje. Teologija ujedno pomaže vjerniku da vjeru koju živi može drugima izreći. Vjera, teologija i navještaj vjere su neodvojivo međusobno povezani.
Fundamentalna teologija označuje da je ona traženje temeljnoga opravdanja vjere ili istraživanje temelja vjere. Za naše promišljanje važni su povijesni temelji kršćanske vjere. Povijesna činjenica Isusa Krista temeljni je uvjet kršćanske vjere.
Objekt fundamentalne teologije jesu objava i Crkva. Isus Krist je donositelj objave, on sam je objava, subjekt i objekt kršćanske vjere. Subjekt, ukoliko je kao čovjek prvi bio vjerno poslušan Ocu do smrti na križu, a objekt ukoliko je onaj u koga kršćani vjeruju. Isusa Krista posreduje Crkva.
Pristupajući govoru o povijesnoj egzistenciji Isusa Krista želimo odgovoriti na pitanje je li on zaista živio.
U povijesnom dijelu fundamentalne teologije argumenti vrijede toliko koliko su razumski utemeljeni. To znači da se u ovom dijelu fundamentalne teologije ne služimo podacima koji su utemeljeni na Božjem autoritetu, nego onima koje daje povijesno istraživanje. Oni čine vjeru vjerodostojnom. Ona je naime ‘rationale obsequium’, a to znači da se može vjerovati samo ono za što ima dovoljno razumske opravdanosti. Na nesigurnim se temeljima rađa sumnja i nedostaje motivacija za vjeru.
Fundamentalna teologija ujedno istražuje prostore između filozofije i vjere. Ona gradi most između vjere i znanosti, tj. most između vjere kao razumskog uvjerenja i vjere kao milosti. Ona se dijeli na četiri bitna traktata:
- demonstratio religiosa (o religijama)
- demonstratio christiana ili de revelatione (o objavi)
- demonstratio catholica (o Katoličkoj crkvi) te
- epistemologia theologica (o teološkoj spoznaji)
Pitanje koje se ovdje obrađuje onaj je dio fundamentalne teologije koji se odnosi na objavu. A taj traktat ima tri dijela:
a) egzistencijalni – istražuje odnos između čovjekove egzistencije i vjere, između filozofske vjere i vjere u Boga objave;
b) dogmatski – istražuje objavu kao objekt vjere i to razumom prosvijetljenim vjerom;
c) povijesni – istražuje povijesne podatke o Isusovu životu na zemlji, znakove njegova božanstva i povijesne podatke o njegovu uskrsnuću. Riječ je dakle o povijesnom dokazivanju temelja kršćanske vjere.
Prema tome, istraživanje povijesnoga Isusa pripada traktatu o objavi i to njegovu povijesnom dijelu. Baveći se objavom fundamentalna teologija dodiruje i vjeru. Vjera je korelat objave tj. ona je odgovor na objavu, to je objava koja je postigla svoj cilj. Proučavanjem odgovaramo na zahtjev Novoga zavjeta: ‘Budite uvijek spremni na odgovor svakomu koji zatraži obrazloženje nade koja je u vama’ (1 Pt 3, 15b).
Pitanje povijesnoga Isusa zapravo je pitanje o Isusu iz Nazareta. Je li on doista živio i tko je on zapravo? Tim se pitanjem želi odgovoriti na zagonetku njegove osobe i njegova djela.
Potrebno je najprije razlučiti aspekte pitanja povijesnoga Isusa. Već sam naziv povijesni Isus sadrži niz nedovoljno izreflektiranih značenja. Prvo značenje pojma povijesni Isus podrazumijeva izvornoga, autentičnoga povijesnog Isusa. Takav se autentični Isus onda suprotstavlja raznim tradicijama koje su ga više ili manje iskrivile. Drugo se značenje pojma odnosi na nastojanje da se govori o zemaljskome Isusu, nasuprot govoru o uskrslom ili poukrsnom Isusu. Treće, pojam povijesni Isus je istraživanje faktičnoga, stvarnog Isusa, a to znači da se Isusova pojava utemelji na činjenicama, a ne na interpretacijama. Četvrto, to je istraživanje Isusa prošlosti, kako bi ga se suprotstavilo današnjem Isusu, koji je često ljudima stran i dalek. Peto, povijesni Isus, kao znanstvena rekonstrukcija Isusa, u suprotnosti je s fantastičnim prikazima njegove osobe. Šesto značenje toga pojma odnosi se na Isusa proučenoga s objektive udaljenosti, u suprotnosti prema angažiranoj spoznaji Isusa. Napokon, sedmo, pojam povijesnoga Isusa zahtijeva istraživanje dokumenata onoga vremena kako bi se pronašli dokazi da je Isus doista živio kao čovjek, da nije mitološka osoba.
Za vjernike je osobito važno ovo posljednje značenje pojma povijesni Isus. Za teologiju, međutim, pitanje povijesnoga Isusa jest pitanje spoznaje Isusa iz Nazareta na temelju povijesno-egzegetskoga instrumentarija i pokušaj povijesne rekonstrukcije njegove osobe. U teologiji se u smislu ovog govori o zemaljskome Isusu. Govori li se pak o povijesnom Isusu, tad se misli na pojmovnu problematiku koja je izražena pojmom ‘Leben-Jesu-Forschung’ (istraživanje Isusova života).
Sve se teološke discipline temelje na povijesnome Isusu. Fundamentalna teologija treba istražiti temelje na kojima se onda gradi svaka druga teološka disciplina.
Istina je da Novi zavjet ne poznaje pitanje Isusove povijesnosti u našem smislu. Ipak je to pitanje legitimno. Dokumenti su Crkve, naime, prvenstveno svjedoci vjere, to je propovijed Prve Crkve. Unatoč tome, mogu se ti tekstovi proučavati i kao izvori za istraživanje povijesnoga Isusa. Uočiti granice toga proučavanja, ali ga se ipak prihvatiti zadaća je fundamentalno-teološkoga istraživanja.
Samo je po sebi razumljivo da zaključak ovoga povijesnog istraživanja nije vjerovanje u Isusa Krista. Vjera naime ima svoj vlastiti izvor. A on nije u znanju. No, u svojoj slobodi ona uvijek treba i razloge da bi mogla pristati uz objavu. Uvidjeti te granice razumskoga istraživanja na povijesnom području, kao i razloge na kojima počiva čin vjere jesu plod fundamentalno-teološkog istraživanja.
Dakako da će ovo istraživanje pripomoći i vjeri da uvidi razliku između onoga što je u Isusovu nastupu vezano uz ondašnje vrijeme i onoga što je izvorno njegovo. To će olakšati usporedbu Isusa Krista s osnivačima drugih religija i vjerskih pokreta, te pokazati njegovu jedinstvenost u nastupu i životu. Istraživanje zemaljskoga Isusa može pomoći da se pokažu neispravnima krivi nazivi koji se danas pridaju Isusu, kako u reformiranom židovstvu, tako i u religioznom socijalizmu i kao neomarksista. Kod njih naime zemaljski Isus zamjenjuje Krista. On je za njih optimistički moralni učitelj ili socijalni revolucionar ili, jednostavno, ‘brat Isus’, kojega reformirano židovstvo uzima umjesto Pavlove kristologije. Isusa se tu prikazuje samo kao uzor drugima. Ili se pak pokušava, na taj način, izgraditi radikalna kristologija koja počinje od Isusa kao čovjeka. Tako ostaje izvan uvida teološko pitanje nužne vezanosti Isusa uz Krista.
Ovaj korak prema povijesnome ili zemaljskom Isusu omogućuje nam da utvrdimo postojanje procesa prijema i preoblikovanja Isusovih riječi i njegova značenja u povijesti. Na taj se način taj postupni proces može učiniti teološko transparentnim. Dobivamo time uvid u početke kršćanstva i teologije, a ne oduzimamo vrijednost kasnijim pogledima.
Našim je suvremenicima u ovom pomarksističkom vremenu, školovanim u marksističkim školama i hranjenim njihovim priručnicima, potrebno pružiti dokumentaciju o povijesnom Isusu da bi se time ispunila praznina koju je u njima načinila ideološka zabluda, te jasno uvidjelo da se Crkva temelji na povijesnom liku Isusa iz Nazareta. Dakako da fundamentalna teologija taj korak prema povijesnom Isusu mora načiniti u cjelini događaja Isusa Krista. Ta se cjelovitost Isusova događaja u teologija naziva prasinteza (Ur-Synthese). A to znači da posebna pitanja razumsko-povijesnoga argumentiranja treba staviti u sveukupno značenje apostolskoga i crkvenog svjedočenja vjere u Isusa iz Nazareta. Trebaju se dakle susresti fundamentalna teologija i kristologija.
Nema sumnje da tema o povijesnome Isusu pripada najzanimljivijem području novovjeke teologije. Ona mora biti obuhvaćena sveobuhvatno, a to znači da se moramo poslužiti egzegetskim, povijesnim, filozofsko-hermeneutskim, znanstveno-religijskim i sustavno-teološkim spoznajama da bismo izišli iz slijepih ulica tzv. ‘Leben-Jesu-Forschung’. Slijedeće stranice žele pokazati da je moguće izaći iz toga labirinta, te dublje spoznati osobu Isusa iz Nazareta.
Ovim se istraživanjem može bolje utvrditi istovjetnost zemaljskoga Isusa i Krista vjere. Put kojim je išlo prvo kršćanstvo, da u povijesnom Isusu vidi Gospodina, a to znači Boga, mora biti put i prave kristologije. Identifikacija Krista vjere u povijesnome Isusu ne smije u kristologiji biti sama po sebi razumljivom. Tome upravo i služe istraživanja o povijesnome Isusu. Jer kristologija bez pitanja o zemaljskome Isusu ostaje ‘u zraku’, tako da suvremenom čovjeku ne može odgovoriti tko je Isus. Tako zapravo čitava kerigma u svom spasiteljskom značenju postaje daleka i strana današnjem čovjeku. Ovakvo istraživanje oslobađa Isusa iz Nazareta kasnijih natruha, tako da se povijesni Isusu prepoznaje na početku kerigme i ona iz njega biva shvatljiva. Događalo se u povijesti dogmi da se čovjek Isus gubio u Bogu Isusu. Osobito je to opasno kad se postavi alternativa: Isusovo božanstvo ili čovještvo? Sukob između povijesnoga Isusa i Krista kerigme proizašao je istraživanjem Isusa mnogih autora koji strogo odvajaju Krista kerigme od povijesnoga Isusa. Međutim, povijesni je Isus bez Isusa dogme nemoćan, a Isus dogme bez povijesnoga Isusa ne ‘dira’ čovjeka, jer nema podloge na kojoj stoji. Isus je Bog i čovjek istodobno. Samo se u okviru te cjelovitosti njegove osobe može razumjeti Crkva, vjera i čitav pokret kršćanstva od početka do danas.
Povijesni Isus jest Krist vjere. Krist vjere je povijesni Isus. Ta sinteza, u evanđeljima prisutna od početka, jedina omogućava spasonosno djelovanje Isusa Krista, da navještaj o njemu bude plodonosan i uvjerljiv.
ISUS NIJE MIT NI LEGENDA
U znanstvenim krugovima, osobito u posljednjih dvije stotine godina, postavljao se problem Isusove povijesnosti. Povijesnost Isusa Krista nije istovjetna s povijesnošću ostalih ljudi u povijesti čovječanstva. Njegova se povijesna stvarnost isprepliće s natpovijesnom. Isus Krist je čovjek povijesti i Bog vječnosti. On je Bog i čovjek istodobno, On je živio u našoj povijesti, ali u vjeri i sada živi s nama našu povijest. On nije samo bio prisutan, nego je po vjeri i sada prisutan među nama, i to ne samo kao Bog nego kao i čovjek. To podrazumijeva dvostruku problematiku njegove povijesti. Budući da nije bio samo čovjek, nego i Bog, njegova je ovozemaljska povijesnost od prije dvije tisuće godina isprepletena božanskim djelovanjem, a to je ono što se povjesničaru čini nevjerojatnim. To je zavelo i kritičare prije dvije stotine godina da postave pitanje njegove povijesnosti. Odveć je bilo nevjerojatno da se u životu Isusa iz Nazareta pojavljuju božanske činjenice, događaji, riječi i naslovi.
Zato su radije te naslove smatrali izmišljenima, nego da ih priznaju stvarnima. Dvije stotine godina istraživanja pokazalo je, međutim, da se ono što je u Isusovu čovještvu povijesno, zaista može i povijesno istražiti, ali i da se ono što je natpovijesno i nedostupno razumskome i povijesnom istraživanju, ne da poreći. Ono je toliko utkano u povijesnu potku Isusa iz Nazareta da se ne može poreći, a da se ne porekne i povijesni Isus. A povijesni je Isus danas nepobitno dokazan i njegova je povijesna opstojnost izvan svake sumnje.
Nitko od ozbiljnih kritičara Isusove povijesti nije negirao, čak ni sumnjao da je on postojao. No bilo je dosta teško samo razumskim putem doseći cjelovitost Isusa iz Nazareta, a to ostaje i danas tako.
Druga je tema to da Isus i danas živi. On i danas djeluje u Crkvi i po Crkvi. Ljudi koju se priznaju Isusovima, dobivaju od njega snage da čine djela koja je on činio, pa i veća od tih, kao što je i on rekao. Sveci čine velika djela, a pri tome se pozivaju samo na Isusa iz Nazareta. Ovo natpovijesno djelovanje Isusa iz Nazareta pokazuje da on nije izmišljena, nego povijesna ličnost. Na taj način natpovijesni, sada živi, uskrsli, proslavljeni Krist potvrđuje povijesnost Isusa iz Nazareta, a povijesni Isus iz Nazareta utemeljuje svoju današnju natpovijesnu egzistenciju.
Pitanje povijesnosti Isusa iz Nazareta ne postavlja se samo na znanstvenom području. Bezbrojni ljudi žive kao da Isusa nije bilo. Odguravanje Isusa samo u područje sakralnoga i nadnaravnoga, jednako je krivo kao i vjerovanje da je Isus samo čovjek bez svoje nadnaravne stvarnosti.
Dokumentirajući Isusovu povijesnost moramo naglasiti da svako dijeljenje njegove osobe na Isusa i Krista, na povijesnoga Isusa i Krista vjere, na Isusa koji je bio prije Krista i Krista koji sada živi, znači cijepanje njegove osobe. Kristologija odozdol (postao je Mesija) i Kristologija odozgor (postao je čovjek) – iste su. Isus Krist je živio prije dvadeset vjekova ne samo kao povijesni Isus, tj. ne samo kao čovjek, nego kao Bog i čovjek. Želimo pokazati cjelovitu Isusovu osobu.
Ima onih koji od Isusa žele načiniti samo prijatelja siromašnih i onih ‘s ruba’ društva, etički radikalno novoga čovjeka, prosvjetitelja i genijalnoga govornika. Oni priznaju Isusa samo čovjekom, ali ne i Bogom. No, evanđelja ne završavaju Isusovom smrću nego njegovim uskrsnućem, a to znači nastavkom Isusova života. Dokazivati samo njegovu povijesnu opstojnost značilo bi dokazivati samo polovicu njegove osobe. Međutim, kao što je moguće dokazati njegovu ljudsku povijesnost, tako je, po znakovima, moguće pokazati i njegovu nadljudsku, božansku prisutnost u povijesti Crkve.
Prema tome, istraživanje povijesnosti Isusa Krista postavlja se i kao važan problem vjere, nevjere i polovične vjere. Dietrich Bonhoeffer je napisao da naš život na zemlji ima smisla samo zato jer je na toj zemlji živio čovjek Isus Krist. Da nije bilo Isusa Krista, kaže on, naš bi život unatoč svim ljudima na ovoj zemlji, bio besmislen i uzaludan. Samo zato jer je živio Bogočovjek Isus iz Nazareta, naš se život isplati, on ima budućnost i nadu.
Problematike Isusove zemaljske egzistencije nije u tome što ne bismo imali dovoljno podataka i dokumenata da je on živio. O mnogim velikanima povijesti imamo neusporedivo manje podataka negoli o Isusu iz Nazareta. Pa ipak, nitko ne sumnja u njihovo postojanje. Problematika je Isusove povijesne egzistencije u tome što on nije samo čovjek. To je za razum nedokučivo, a razum onda sve pokušava staviti u područje mitskoga i legendarnoga.
Budući da je Isus zaista Bog i čovjek, uvijek smo u napasti da pomislimo da su evanđelja, i Isusova egzistencija uopće, legenda ili mit. Dok su ga jedni pokušali staviti samo u povijest, a sve ostalo u područje mitskoga i izmišljenoga, dotle su drugi pošli još dalje, pa su mu čak i povijesnu egzistenciju stavili u područje mitskoga, izmišljenoga i legendarnoga. No, činjenica je da se sve u evanđeljima opire bilo kakvom mitiziranju, pa prema tome i demitiziranju. Isusov je lik čvrsto utemeljen na činjenicama. Prihvati li Isusa baš takvoga, čovjek se preobražava. To se pak ne događa uzme li junake Ilijade ili Odiseje kao danas stvarne ljude, pa se njima pokuša moliti da mu promijene život.
Problem je Isusove povijesne egzistencije i u tome što je on Bog koji je sišao među ljude, a što taj događaj nije izazvao eksploziju događaja na čitavoj zemlji. Sve se dogodilo u zakutku zemlje i na način koji je bilo teško očekivati. Međutim, ono što je nevjerojatno ne znači da nije istinito. Ne bismo smjeli nijekati činjenice samo zato što ne ulaze u okvire naših dosadašnjih spoznaja i spoznajnih mogućnosti.
Problem je povijesnosti Isusa Krista i u tome što evanđelja ne opisuju biografiju Isusa Krista, nego prenose katehezu ili propovijed Prve Crkve o njemu. Evanđeoskim je piscima prvenstveno važna vjera u Isusa Krista kao Boga i čovjeka i kao Spasitelja svijeta, da bi se po toj vjeri dogodila preobrazba i spas čovjeka. Njima nije najvažnije iznošenje nekih biografskih podataka nego evangeliziranje svijeta. Zato Isusov lik izmiče znatiželji u kojoj bismo željeli imati sve detalje o njemu pa nezadovoljna mašta rađa sumnje.
Pretpostavke su stručnjaka u posljednjih dvije stotine godina, kao i knjige koje su pokušale nijekati povijesnost Isusa Krista, unijele zbunjenost u vjerničke redove i stvorile relativnu sigurnost među ateistima da Isus nije ni živio. Nužno je stoga trijezno i razumno iznijeti sve podatke da je Isus doista živio.
BITNO PITANJE ISUSOVE POVIJESNE OPSTOJNOSTI
Kršćanstvo je povijesna stvarnost, a Crkva zajednica koja ima svoj povijesni razvitak. Njezin je utemeljitelj Isus iz Nazareta. Crkva stoji na toj povijesnoj istini kao na nerazorivu temelju. Da Krist nije živio Crkva bi bila utemeljena na laži. Za Crkvu je bitna istina da je Isus Krist povijesna osoba, da je živio i da ju je utemeljio.
U Crkvi nije najvažniji nauk, nego Isus iz Nazareta. Crkva živi od njegove riječi, njegovih djela, njegove smrti i uskrsnuća, ona ide njemu ususret očekujući njegov pojavak na kraju vremena, ona je zaštićena njegovom nazočnošću, ona djeluje i radi njegovom Silom, ona je njegovo Tijelo. Crkva dakle nije jedna od religijskih tvorevina, ona nije zajednica koja je dobila nauk putem nadahnutih proroka i onda propovijeda zakon po kojem treba živjeti. Crkva nije skup vjernika koji vjeruju u Boga, nego zajednica koja vjeruje u Bogočovjeka. Njezin početak i cilj, Put, Istina i Život jest povijesna osoba, čovjek Isus iz Nazareta. U njemu ona vidi Boga i po njemu kao osobi dolazi k Ocu koji je cilj čovječanstva i ljudske povijesti.
Crkva se razlikuje od religija. Religije imaju ljude za svoje začetnike, a Crkva Boga. U religijama je bog nepovijestan, nedokučiv, nevidljiv. U Crkvi je Bog postao čovjekom, dokučiv je povijesnim sredstvima istraživanja, podložan zakonima svijeta. Isus Krist je vječna božanska Riječ, apsolutni Bog, Sin Božji koji je ušao u naše vrijeme i prostor, postao čovjekom, živio s nama, umro i uskrsnuo da bi tako vječno, ne samo kao Bog nego i kao čovjek, vladao svom stvarnošću. Crkva je, dakle, izravno Božje djelo.
Kršćanstvo naviješta povijesno otkupljenje i spasenje čovječanstva. Ono se odigralo na našoj planeti, u ljudskoj povijesti, ono se objektivno, stvarno, vidljivo dogodilo i djeluje među nama. S Isusom je Kristom ušlo nešto radikalno novo u svijet i u prostore ljudske povijesti.
Crkva najozbiljnije uzima činjenicu da je Isus povijesna osoba i njezin osnivač. Zato je pitanje povijesne opstojnosti Isusa Krista za Crkvu i za vjeru kršćana bitno i fundamentalno.