Isus i moj odnos prema Bogu
Po Isusu Bog dobiva za mene ljudsko lice. Upravo kad ne osjećam ništa od Boga, kad se Bog skriva iza mnogih pojmova i slika, pomaže mi pogled na Isusa. Promatram čovjeka Isusa kako govori, kako prilazi drugima, kako ih ljubazno gleda u oči, dodiruje ih i stavlja preda me: u ovom čovjeku sjaji Bog. Kad gledam na Isusa, ne mogu stvoriti tek neku sliku o Bogu. Tu Bog jasno postaje kao ovaj koji vjeruje u čovjeka, koji ga bezuvjetno prihvaća, koji mu otvara oči da bi prepoznao pravu stvarnost.
Kad se smirim na molitvu, u meni se često javljaju sumnje. Je li Bog samo umišljaj koji si stvaram da bi mogao lakše živjeti? Tko je ustvari Bog? Je li Bog samo neosobna snaga koja sve prožima? Kad me obuzmu takva pitanja i sumnje, pomaže mi pogled na Isusa. Isus je postojao. Ja se njemu susrećem s Bogom. Kad razmatram slike o Isusu, više ne mimoilazim Boga. Jer taj Isus govori o Bogu. Bog u Isusu postaje konkretan. Bog se u Isusu meni priklanja kao oprosnik, kao onaj koji hrabri, kao milosrdni. On mi zasja kao ‘ti’, kao netko koji me poziva, gleda me, dodiruje, koji mi prilazi. Tada mi postaje jasno što je Isus rekao Filipu: ‘Tko je vidio mene, vidio je Oca’ (Iv 14, 9). Razmatram ovu riječ i pitam se: Ako je to točno, kako u svjetlu te istine doživljavam sebe, bližnje, stvorenje?
U ovome Isusu postaje mi jasna tajna Boga života. Kad gledam na Isusa, moj odnos prema Bogu postaje ljudskiji i srdačniji.