Ispravno shvaćanje duhovnog vodstva u Žumberačkom vikarijatu
Svi uglavnom smatramo da vrijedi tražiti savjet od osobe koja na duhovnim putovima ima veće iskustvo od našega. Dobiti dobar duhovni savjet u današnjem vremenu zaista je pravo bogatstvo. Tijekom minulih stoljeća u Žumberku je zahvaljujući ovdašnjem svećenstvu u potpunosti očuvana bizantska obredna tradicija. Iako obred čini značajan dio religioznog identiteta određene zajednice on je tek vanjski tj. vidljivi izričaj unutrašnjeg duhovnog stanja. Na ovome mjestu veoma je korisno protumačiti duhovnu komponentu žumberačke crkvene tradicije. Što to čini duhovnu tradiciju na području Žumberačkog vikarijata? Prije svega to je specifično duhovno vodstvo koje je utemeljeno na tradiciji kršćanskog istoka. Žumberačkoj duhovnoj tradiciji potpuno je stran duh rigidnog legalizma koji u konačnici vodi do robovskog podvrgavanju slovu zakona i pukom izvršavanju obrednih normi. Nasuprot tome tijekom proteklih stoljeća žumberački duhovni oci njegovali su specifičan način duhovnog vodstva koji se manifestira u uzajamnoj ljubavi. Važna specifičnost žumberačkih duhovnika tj. starih župnika jeste slobodno i bez prisilno poticanje na prihvaćanje crkvenih normi i pravila. Dobar duhovnik, kakvih je na sreću u našoj povijesti bilo mnogo, pomaže drugome čovjeku da dospije do punine vjere na način da ga podupire na tom putu. Bodri ga i potiče na daljnji duhovni rast. I bez autoritativnog zapovijedanja mudar duhovnik postiže cilj. Nametnuto i nedragovoljno podrvgavanje određenim normama nema nikakvu moralnu vrijednost. Najvažnije za razumijevanje izvornog duhovnog vodstva u žumberačkoj tradiciji je da duhovnik traži od drugih da se Bogu prikaže srce, a ne svoja izvanjska djela. A sve opet u uzajamnoj ljubavi i u dinamičnom suodnosu Boga i čovjeka. Tako narod u Žumberačkom vikarijatu svog duhovnika doživljava kao suputnika u hodu vjere, a ne kao duhovnog tiranina koji stalno u svojim nastupima ističe negativnosti. Duhovni voditelj mora biti neprestano otvoren djelovanju Svetoga Duha jer iz te otvorenosti dolazi autoritet izgrađen na ljubavi. U samoj srži žumberačke duhovnosti kroz stoljeća se provlači jedno pravilo na kojem opstoji ta specifična tradicija. To je pravilo da duhovni otac bude primjer, a ne zakonodavac. Lijepo je to izrazio jedan svećenik koji je kazao:” Znaš da nikome nikada ne namećemo duhovne lance. Nikada ne silimo slobodnu volju. Nego sijemo u nadi. Gospodin nikoga nije prisiljavao, nego je propovijedao Radosnu vijest, a oni koji su to htjeli, slušali su ga”. Konačno do duhovnog napredovanja ne dolazi se uz pomoć izvanjskog prilagođavanja pisanim pravilima nego se napreduje gledajući ljudsko lice i slušajući živi glas svog duhovnog oca koji je uvijek smiren i blag. Zato se s posebnom ljubavlju prisjećamo naših starih žumberačkih svećenika koji nam svojim primjerom pokazaše kako treba njegovati duhovnu tradiciju u Žumberačkom vikarijatu.