Govor akademika Stjepana Damjanovića na prezentaciji 40. broja Žumberačkog krijesa u Matici hrvatskoj
Poštovane gospođe i gospodo,
Najprije Vas srdačno pozdravljam u ime Matice hrvatske u njezinoj velikoj dvorani i želim da se svatko osjeća kao kod svoje kuće i da s današnjeg druženja ode obogaćen i zadovoljan.
U podjeli posla meni je palo u dio da kažem nešto o 40. broju ‘Žumberačkog krijesa’, kalendara koji izdaje Žumberački vikarijat Križevačke biskupije, a uređuje ga uredničko vijeće na čelu s velečasnim Milanom Vranešićem, jednim od utemeljitelja ove edicije. Riječ ‘kalendar’, kao što znamo, prvotno označava skup pravila kojima se određuje odnos između različitih odsječaka vremena: dana, tjedana, mjeseci, godina. Latinski izraz ‘kalendae’ označavao je prvi dan u mjesecu na koji su se morale plaćati dažbine, pa je kalendar postao svojevrsna knjiga rokova i dospijevanja.
Drugo je značenje riječi ‘kalendar’ svojevrsna publikacija, najčešće godišnjak koji donosi spomenute odnose među odsječcima vremena, ali uz to nudi druge i to različite sadržaje. Među mnogim vrstama kalendara posebno se ističu tzv. narodni ili pučki kalendari koji su se zvali i ‘kućnici’ jer su davali upute što, kada i kako jedno kućanstvo treba raditi tijekom godine. Kalendar kao publikacija stara je pojava i znamo da se u Hrvatskoj pojavio nakon Tridentskoga koncila (1582.), a naš najstariji sačuvan je iz 1653. godine.
Kalendar koji danas predstavljamo zove se ‘Žumberački krijes’, također je godišnjak, koji se, evo, po četrdeseti put pojavljuje pred čitateljima. Znamo da pojava koju zovemo krijes donosi u svoju okolinu svjetlo pa su to očito imali na umu utemeljitelji ove edicije vjerujući da će ona pomoći razgrtanju mraka i jačanju svjetla u Žumberku, da će ona pomoći u uočavanju istine i jačanju nade. To se dobro vidi i iz razgovora s glavnim urednikom velečasnim Milanom Vranešićem, razgovora koji je jedan od prvih tekstova u ovoj knjizi i koji sažeto progovara o nastanku, namjerama i ciljevima ‘Žumberačkog krijesa’, o teškoćama s kojima se urednici morali boriti u različitim vremenima, ali i podršci žumberačkog svijeta i mnogih požrtvovnih pojedinaca. Ta želja da se umjesto širenja crnila upali svoja svijeća, pa ma kako malena bila, vidi se iz ‘Riječi uredništva’ koja naznačuje žumberačku inačicu svagdanjih hrvatskih problema, ali i ističe one koji se trude da bi sutra bilo bolje. Ono što zovemo kalendarom u užem smislu, tj. onaj raspored vremenskih odsječaka i popis svetaca u ovoj je ediciji drukčiji nego u sličnima jer nudi i grkokatolički i rimokatolički kalendar i to je prvo vidljivo upozorenje da kalendar izlazi iz malo složenije duhovnosti, da je on namijenjen u prvom redu našoj grkokatoličkoj braći i sestrama, ali naravno i svima koje bi ponuđeni sadržaj mogao zanimati. Jedan se odjeljak u knjizi zove ‘Od krijesa do krijesa pa našim župama’ u kojoj su autori uglavnom župnici grkokatoličkih žumberačkih župa zabilježili sve ono glavno što se u protekloj godini u njihovim župama dogodilo: tekstovi su se jedne strane pisani kao dijelovi župskih spomenica, kao uspomena na protekle događaje, ali i kao poticanje nade, nade za budućnost ukotvljene u već učinjenom dobru. To se dobro očituje u zajedništvu župljana u župi, u podršci drugih župa onoj u kojoj se nešto događa, u svijesti da svaki čovjek kraj nas nosi svoje darove i da se trebamo zalagati za sinergiju tih darova jer tako ćemo uvijek biti bliže i braći i Svevišnjemu. Prvo veliko poglavlje zove se ‘Iz života sveopće crkve’ i najavljuje 2018. godinu kao godinu obnove krsnog zavjeta u kojemu se već osim spomenutoga razgovora s velečasnim Vranešićem nalazi izvješće o svečanoj proslavi godine obitelji u Koretićima te zanimljiv prikaz povijesti grkokatoličke Crkve u Bosni i Hercegovini za koji bih rekao da pomaže slagati mozaik istinitih spoznaja o osjetljivoj povijesti i koji nastoji snagom argumenata, a bez prejakih riječi i povišenih tonova, istisnuti tako brojne neutemeljene mitove.
Jedan se odjeljak zove ‘Žumberak jučer, danas, sutra’ u kome su svoje mjesto našli tekstovi iz žumberačkih udruga hrvatskih branitelja, tekstovi o starim fotografijama iz arhiva u Stojdragi, o kulinarskim manifestacijama i izletima u druge krajeve, a posebno je puno mjesta posvećeno ekološkim temama, često dječjim viđenjem i dječjom rječju, u stihovima i prozi. Djeca su očarana prirodnim ljepotama pa dječak Milan pjeva:
U mom zavičaju
Livade su zelene,
žubore potoci,
zuje pčele.
U mom zavičaju
srne šumom šeću,
a medo u deblima
traži slatki med…
Ali djeca osjećaju i one naše najteže muke pa dječak Petar piše: ‘mladi su otišli ili odlaze u gradove i u druge zemlje jer u Žumberku nema tvornica ili tvornica u kojima bi mogli raditi. Djece gotovo da i nema pa se ne čuje smijeh i igra.’ Itd.
Poseban je odjeljak posvećen Žumberčanima u Americi. Iseljavanje na američki kontinent počelo je prije 130 godina, a obilježeno je svim teškoćama i tugama koje takvi procesi nose, ali zasvjedočeni su i mnogi slučajevi ljudske solidarnosti, uspješne afirmacije u tuđini i nesebične pomoći starom zavičaju, bratske suradnje različitih vjerskih zajednica, grkokatoličke i rimokatoličke, različitih narodnih zajednica, slovenske i hrvatske. I ovaj tekst nastoji biti temeljit, nudi pouzdane i provjerene podatke i sigurno će pomoći budućim istraživačima, pa i onima koji će proučavati prostore šire od žumberačkih.
Slijedi ‘Književni podlistak’ u kome je ponuđeno pet pjesama troje autora (Zvonko Jurčević, Danica Telišman rođ. Raić i Dane Gurović) i prikaz četiriju knjiga o kojima će i večeras biti riječi. Umjesto komentara objavljenih pjesama pročitat ću nekoliko stihova koji grade žumberački ugođaj:
Jezikom lišća
šapuću stabla,
mirisima opojnim
hvale se glasno.
Pjev ptica, skriven
u zelenom raju,
priziva jutro
novu smaragdnu zoru. (Zvonko Jurčević)
Slijedi odjeljak ‘In memoriam’ koji nas podsjeća na osobe umrle 2017. godine ili na obljetnice smrti dragih osoba. Kadšto je riječ o klasičnim nekrolozima, kadšto o obiteljskim ili prijateljskim sjećanjima i zahvalama osobama poznatim u zavičaju ili važnim za sav nacionalni prostor.
Završne stranice donose obavijesti važne za hod kroz godinu: obavještavaju o proštenjima u grkokatoličkim i rimokatoličkim crkvama i kapelama, nude popis zadušnih subota u župama Žumberačkog vikarijata, popis žumberačkih krsnih slava i katastarsku kartu Žumberka. Na samom je kraju adresar župa i drugih važnih informacija.
U knjizi koja ima nešto preko 300 stranica nalazi se preko 230 fotografija, velikom većinom u boji, što znači da je uredništvo uvjereno da slika ima posebnu vrijednost ne samo kao ilustracija napisanoga, nego i kao dopunski sadržaj.
Mada smo u vremenu kada tiskana knjiga proživljava stanovitu krizu, vjerujem da će ovaj kalendar naći svoje čitatelje. On je posvećen žumberačkom kraju, njegovoj povijesti i sadašnjosti, on je usmjeren na to da homogenizira naše sestre i braću grkokatoličke vjere i to čini bez ikakvih pretjeranosti usmjeren ne na jeftine efekte nego na ono bitno.
Vrlo je zanimljivo pitanje na kakva bi razmišljanja moglo ovakvo štivo navesti nas rimokatolike, što bismo iz njega mogli naučiti. O tome iscrpno progovoriti značilo bi pisati knjigu ili više njih, a ja ću izreći samo nekoliko misli.
Prvo je da prosječan Hrvat rimokokatoličke vjere zna daleko premalo o svojim sunarodnjacima grkokatoličke vjere i da stoga lako podliježe mitovima i neprovjerenim tvrdnjama. To je nepoznavanje snažno povezano s nepoznavanjem svoje ukupne, hrvatske povijesti. Nisam uopće ni naivan ni prezahtjevan, ne očekujem da običan čovjek u pojedinosti poznaje povijesna zbivanja, ali elementarne činjenice i najvažnije procese morao bi poznavati svatko tko ima srednjoškolsku naobrazbu. Imali smo jako dugo školstvo koje se trudilo da se određena znanja nikad ne posreduju, a sad se beskrajno natežemo oko sadržaja i tzv. ishoda u pojedinim predmetima i tko zna kako će izgledati naša povijest u našim školskim programima. Dvije Jugoslavije bile su države u kojima su svim političarima puna usta bila jugoslavenskoga i slavenskoga zajedništva. Bio sam mladi asistent na tadašnjoj zagrebačkoj jugoslavistici i znam da su predmeti kao uvod u slavistiku, poredbena slavenska gramatika, staroslavenski jezik i slični, predmeti dakle koji bi mogli biti pravi temelj takvim nastojanjima kada bi ona bila usmjerena na istinu i pravdu, ti su predmeti imali puno manje prostora, nego što biste očekivali. Uvijek je bilo potrebno prešutjeti ili ocrnjeti crkvenu sastavnicu nacionalne i opće povijesti. Svetu braću Ćirila i Metoda nisu mogli posve izagnati iz programa, barem sveučilišnih, jer se ne bi uopće moglo govoriti o počecima slavenske pismenosti i o počecima slavenske književnosti i svakoga slavenskoga književnog jezika. Ali govorilo se selektivno i iz takvoga se govora nije mogla dobro uočiti ćirilometodska sastavnica hrvatske srednjovjekovne kulture, a to znači da se nije mogla uočiti složenost hrvatske u cjelini, nisu se mogli uočiti različiti njezini slojevi. Među onima pak koji se nisu slagali s takvom komunističkom interpretacijom hrvatske kulture bilo je previše njih koji su također voljeli preskočiti govor o nekim njezinim sastavnicama jer su krivo mislili da govor o složenom nacionalnom identitetu slabi našu snagu, mada im je sve što se događalo, i u najnovijoj našoj povijesti govorilo da njihov strah nije opravdan. No povijest ne možemo popravljati i stoga je razumno postaviti pitanje što činimo danas. Naravno, puno toga popravilo bi dobro isplanirano i na poučavanje istine usmjereno školstvo. Ali imamo i drugih mogućnosti da se međusobno bolje upoznamo, da svoju raznolikost pretvorimo u svoju prednost. Ovo je predstavljanje prilika da kažem da bi i Matica hrvatska u tom smjeru mogla učiniti više, ali Matica su ljudi koji svoj kruh zarađuju izvan Matice i ona ih može okupiti samo ako ima konkretan, jasan cilj jer tko ima jasan cilj, kaže japanska poslovica, naći će put. Probajmo zamisliti reprezentativnu knjigu radnoga naslova ‘Slavni hrvatski grkokatolici’ ili moderno pisanu monografiju o Tadiji Smičiklasu ili ne jako opširnu i razumljivo pisanu knjigu ‘Hrvatski grkokatolici’ ili nešto četvrto. Potrebno je vidjeti tko bi takve edicije mogao napisati, za koje vrijeme i s kojim sredstvima. Bilo bi važno da kreativni pripadnici hrvatske grkokatoličke zajednice iskažu svoje želje, da bude jasno što bi oni htjeli o svojoj zajednici reći, što smatraju najvažnijim i najpoželjnijim. A uho Matice hrvatske i drugih hrvatskih ustanova treba biti pripremljeno da čuje i srce da prihvati. Da čujemo i prihvatimo sa sviješću da je naša raznolikost naša snaga.
Dragi prijatelji,
Odajući priznanje svima koji su radili da bi izašlo 40 brojeva ‘Žumberačkog krijesa’, mrtvima i živima, odajući im priznanje za svjetlost i toplinu koju su širili, za nadu koju su održavali, sve vas nazočne u velikoj dvorani Matice hrvatske još jednom srdačno pozdravljam, svima vam želim uspješnu 2018. godinu, i priželjkujem nove susrete s vama.
Hvala vam svima!