Gospa velikog hrvatskog Krsnog zavjeta neka bdije nad Križevačkom eparhijom

Gospa velikog hrvatskog Krsnog zavjeta neka bdije nad Križevačkom eparhijom

Gospa velikog hrvatskog Krsnog zavjeta neka bdije nad Križevačkom eparhijom
U memoriji starije generacije hrvatskih grkokatolika još uvijek živi sjećanje na dan kada je 1977. godine povodom 200-te obljetnice uspostave Križevačke eparhije u našu katedralu Presvete Trojice svečano donesen lik Gospe Velikog hrvatskog Krsnog zavjeta iz Biskupije kod Knina. Na desnoj strani crkvene lađe, na carskom tronu postavljen je lik Nebeske zaštitnice svega hrvatskog naroda. Lik Gospe velikog hrvatskog Krsnog zavjeta simbolizira jedinstvo našega naroda više od ijednog drugog znaka jer su u njemu satkane istočna ikonografija i latinska tradicija crkvene pismenosti. Veoma je
znakovito da su uz Lik Gospe tada u križevačkoj katedrali stajale djevojčice obučene u žumberačku narodnu nošnju kao i djevojčice obučene u tradicionalnu prigorsku nošnju križevačkog kraja. Bio je to vidljivi simbol jedinstva Hrvatskog naroda u različitosti. Iako možda različito obučeni svi su tada imali iste ideale o samostalnoj Hrvatskoj državi i o Katoličkoj crkvi koja će u novoj državi imati svoju povijesnu ulogu. Na kraju liturgije koja je tada služena pokađen je lik Gospe ta je zapjevana Lijepa naša Domovino. U to vrijeme (1977.g.) veliki su doprinos crkveno-narodnom jedinstvu dali i hrvatski grkokatolički svećenici kao i nebrojeni svećenici latinskog obreda čiji su stavovi oko crkvenonacionalnih pitanja bili jedinstveni. I danas nakon više od tri i pol desetljeća treba se podsjetiti što je tadašnji prvak hrvatskih grkokatoličkih svećenika rektor Ivica Pavković kazao u križevačkoj katedrali: „ Posebno obilježje našoj svečanosti daje pralik Gospe Velikog hrvatskog Krsnog zavjeta kojeg su za ovu priliku hrvatski grkokatolici donijeli u Križevce. Htjeli smo time naglasiti da svoje jubileje slavimo u vrijeme velikih hrvatskih jubileja; Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata, i svjesni smo da je naša prisutnost u hrvatskom katoličanstvu poseban znak bogate raznolikosti Crkve“. Zaista rektor
Pavković bio je vjerni hrvatski sin, koji je vizionarski gledao budućnost Križevačke eparhije u hrvatskim granicama pod nebeskom zaštitom Gospe velikog hrvatskog Krsnog zavjeta. U povijesti hrvatskih grkokatolika ostaju zauvijek zapisani oni koji vjerno služe svome narodu iz kojeg potekoše. Rektor Ivica Pavković u povijesti ima posebno mjesto jer se srčano zalagao za Križevačku eparhiju u hrvatskim granicama. Njegovu ideju podupirali su uz vjerni hrvatski narod i zagrebački biskupi i kanonici. Sav hrvatski grkokatolički kler stajao je uz njega. Ideja o Križevačkoj eparhiji u hrvatskim granicama nit je koja veže i homogenizira sav hrvatski narod i kler bez obzira na obred. Uz neizmjernu
zahvalnost rektoru Pavkoviću treba sa svom ozbiljnošću istaknuti i presudnu činjenicu koja je dovela do stvaranja novih grkokatoličkih egzarhata u Makedoniji i Srbiji. Radi se naime o činjenici da je grkokatoličko svećenstvo i u Makedoniji i u Srbiji bilo i prije osnivanja Egzarhata tradicionalno osobito povezano s mjesnim rimokatoličkim svećenstvom kao što je to tradicija i u Hrvatskoj. To je uz sva nastojanja rektora Pavkovića i drugih velikana Crkve u Hrvata bio presudan čimbenik koji je doveo do osnivanja novih egzarhata u Srbiji i Makedoniji. Ne treba zaboraviti da je egzarhat u Makedoniji bio osnovan u vrlo nesigurnim materijalnim uvjetima, ali ukoliko je oslonjen na
Apostolsku crkvu onda nema mjesta strahu što se s vremenom i potvrdilo. Uzaludno bi se mnogi u Zagrebu trudili oko tako plemenitih djela kao što je osnivanje samostalnih grkokatoličkih egzarhata da svećenstvo obaju obreda u susjednim državama to nije podupiralo. Veliko je pitanje, kako u određenoj državi gdje se treba osnovati novi egzarhat tamošnji grkokatolički svećenici surađuju s rimokatoličkom hijerarhijom. Vrlo ozbiljno treba razumijevati i ono što se ovih dana posebno ističe: “ Ukoliko je preduvjet duhovnog zajedništva klera (hijerarhije) i naroda obaju obreda u određenoj državi ostvaren, osnivanje Egzarhata kao i popratna pitanja tek su formalni dio koji rješava rimska
Kongregacija za Istočne crkve – u zajedništvu s nadležnim nuncijem i ordinarijem – u onoj državi gdje se novi Egzarhat istočnog katoličkog obreda osniva“.