Svakodnevno iskustvo i rast u vjeri
Vjera je osnovno svojstvo čovjeka. Čovjek je tijelom vezan uz vrijeme i prostor, ali je duhom slobodan. Dok je tijelom ‘ovdje’, duhom je ‘svugdje’. Vjera je čovjekovo uvjerenje da može biti tamo gdje sada nije i da može biti ono što sada nije. Čovjek neizmjerno nailazi samoga sebe. On je biće u perspektivi. On je ono što nije, a što može biti.
S druge strane, vjera je preduvjet svagdašnjeg života. Nemamo li povjerenja jedni u druge, tad je nemoguć zajednički život. Moram vjerovati da me roditelji i prijatelji vole, da mi se u restoranu nudi zdravo, a ne otrovano jelo, da me, dok spavam, nitko neće oplijeniti ili napasti: moram vjerovati da me neće pregaziti auto na cesti, da neće potonuti moj brod, da neće pasti avion kojim letim. Povjerenje u Boga iskonsko je povjerenje koje temeljno omogućuje psihi da funkcionira i životu da se razvija.
Vjera je, dakle, nešto iz temelja svakodnevno. Ona je svuda prisutna, bez nje se ne možemo nigdje pomaknuti, nikuda poći. Budućnost postoji samo u vjeri. Rat čovjeka je samo u vjeri prisutan. Vjera ide ispred nas i omogućuje razvoj, rast, budućnost, spas. Tko vjeruje u nešto, taj to i ostvaruje. U što se ne vjeruje, to se ne može ni ostvariti. Vjera i svakodnevno iskustvo idu nerazdvojno zajedno. Što je više svakodnevno iskustva da se ostvarilo ono u što se vjerovalo, to je veća vjera u nova ostvarenja. Vjera je poziv na ostvarenje nečega što nije postojalo. Ili, ono što je u duhu, to ulazi i u materijalnu stvarnost.
Ona vodi k sve većem približavanju Bogu i sve većem otvaranju njegovom djelovanju.
Vjera je istodobno milost i čovjekov napor. Ona je međusobni odnos Boga i čovjeka. Zato u nju ulazi božanski i ljudski elementi. Bog mora osposobiti čovjeka da bi mogao vjerovati u njega koji je neizrecivi misterij. Milost uzdiže čovjeka do toga. Milost također čisti čovjeka od grijeha koji je zapravo otpad od povjerenja u Boga.
Vjera je susretanje Boga i čovjeka. Kao i svako susretanje, tako i ovo ima svoj rast i svoje padove. To je drama u kojoj se odvija spašavanje čovjeka i njegovo drugovanje s Bogom. Što je više molitve, razgovora s Bogom, to je više iskustva živoga Boga, pa time i raste vjera. Kako se moli tako se i vjeruje. Molitva je prostor kroz koji ulazi milost i raste vjera u čovjeku. Molitva je razgovor, susret dviju živih osoba i zato samo hladno izgovaranje određenih formula ne može oživjeti, nego će često zalediti odnose Boga i čovjeka. Što je molitva osobnija, to se više razvija i raste. A molitvena iskustva sastajanja s Bogom donose sve veće povjerenje u Boga.
Moliti i slušati Božju riječ dva su koraka bez kojih nema rasta u vjeri. Molitva nas povezuje izravno s Bogom i kroz nju ulazi Božji svijet u naš svijet. Bez molitve je nemoguće razumjeti Božju riječ. Jer Božja je riječ pisana Božjim Duhom i u tom je se Duhu može shvatiti. A Duha Božjega primamo po molitvi, po otvorenosti Bogu. No, bez Božje riječi ne znamo kako treba moliti i kome se obraćamo u njoj. Vjera je klica koja je izrasla iz sjemenke bačene u krštenju u srce čovjeka. Klica može rasti ako ima kiše i sunca. Isus, Božja riječ, jest ‘sunce pravde’, ‘svjetlo svijeta’. Duh Sveti je ‘rosa nebeska’, ‘živa voda’. Dakle, Isusa i Duha Svetoga čovjek treba za rast u vjeri. Dakle, čitati riječ i moliti za Duha. Važno je to činiti svaki dan. Zanemari li se, tad zakržlja klica vjere. Moliti i čitati Sveto pismo treba postati najvažniji posao svakog našeg dana.
Kršćanksko iskustvo i svjedočenje vjere
Kao srž i središte Kristove Radosne vijesti o Kraljevstvu stoji spasenje čovjeka. Spasenje znači oslobođenje od svega što čovjeka tlači, a to znači poglavito i u prvom redu oslobođenje od grijeha Zloga. Spasenje je ujedno radost što čovjek spoznaje Boga i što Bog spoznaje čovjeka, što „ga čovjek može vidjeti i njemu se predati“. To Kraljevstvo i spasenje je stvarnost koja čovjeku daje doživljaj da se mijenja „njegovo srce i njegova sudbina“.
Prvi cilj evangelizacije, s obzirom na onoga kome se naviješta, jest dakle njegov spas ili njegova spoznaja Boga, što je isto s njegovim dolaskom Bogu, njegovim susretom s Bogom. Drugi cilj evangelizacije jest osposobiti vjernika, koji je spašen, da spašava druge. Spas je, naime, zajedničarski. Nitko se ne spašava sam. Osama je prokletstvo.
Iz jednostavnog razloga što je i Bog društvo, a ne osamljena jedinka. Biti spašen znači postati „dioniik božanske naravi“. To znači biti Bogu sličan. Zajedno sa spasenjem koje donosi evangelizacija, dolazi čovjeku i sposobnost da drugom pomogne do spasa. To znači da čovjek biva sposoban svjedočiti drugome silu Božju kojom uvjerava i vode druge slobodi u Bogu. Svjedočenje je, međutim, plod iskustva vjere. Iz tog iskustva rađa se prvotno sredstvo evangelizacije svjedočenje. Tako veli papa Pavao VI.: „Nije na odmet da se prisjetimo: evangelizirati u prvom redu znači na jednostavan i izravan način svjedočiti o Bogu koji se objavio po Isusu Kristu u Duhu Svetomu. Svjedočiti da je on u svome Sinu ljubio svijet; da je u svojoj Utjelovljenoj Riječi dao opstojnost svakoj stvari i ljude pozvao na vječni život.“ Glavni cilj evangelizacije je slava Božja. Glasovit je čovjek koji je poznat po svojim velikim, silnim dobrim djelima. To je glasovitiji čovjek što je poznatiji, što više ljudi o njemu zna i hvali ga. Suprotno tome je sramota. Bog je, dakle, to glasovitiji i slavniji što se njegova djela više vide u svijetu i u Crkvi. Boga Oca je najviše slavio njegov Sin Isus Krist, a onda i Duh Sveti. Oni razglašuju Očeva djela u svijetu i svemu stvorenju. Oni su slava Božja. Slava Boga je komplementarna s našim dobrom.
