Fotografija kojom je zabilježena povijest grkokatolika u Bosni i Hercegovini
Nedostatak starih fotografija ponekad može rezultirati i određenim povijesnim nepoznanicama o događajima i osobama. Nedavno pronađene fotografije iz 1922. godine imaju svakako važnu ulogu u razumijevanju pitanja Grkokatoličke crkve u Bosni i Hercegovini. Jedna takva fotografija svjedoči nam o hijerarhijskoj zastupljenosti bosanskih (ukrajinskih) grkokatolika u službenim crkvenim ceremonijama tijekom postojanja Grkokatoličke apostolske administrature u Bosni u razdoblju od 1914. do 1924. godine. U tom desetogodišnjem razdoblju odredbom Svete Stolice apostolskim administratorom za katolike istočnog obreda u Bosni i Hercegovini bio je imenovan dr. Aleksey Bazyuk. Na fotografiji koja je snimljena povodom intronizacije sarajevskog nadbiskupa dr. Ivana Šarića (dne 2. svibnja 1922. u Sarajevu), među katoličkim episkopatom prisutan je i mons. Aleksey Bazyuk (sjedi u prvom redu drugi s lijeva s epitrahiljom). Jedna je to od rijetkih fotografija koja nam svjedoči kolika je bila uloga službenog grkokatoličkog predstavnika u Bosni i Hercegovini. No uslijed projugoslavenskog djelovanja križevačkog vladike Dionizija Njaradija naprasno je 1924. godine ukinuta samostalna Grkokatolička apostolska adminstratura u BiH, a sam administrator, ugledni lavovski kanonik, mons. Bazyuk odlazi nazad u Ukrajinu. Posljedice Njaradijevog nerazumnog ukidanja Apostolske administrature ostavile su traga sve do današnjih dana. Ostavljati cijelu jednu državu kao što je Bosna i Hercegovina bez već imenovanog rezidencijalnog apostolskog administratora ne da nije pastoralno opravdano nego je potez koji graniči sa zdravim razumom, kojeg Njaradi sigurno nije imao u izobilju kad je takve stvari radio. Da sam vladika ide uništavati već uhodanu Apostolsku administraturu to je jedinstven slučaj u crkvenoj povijesti. No i druge odluke iz vremena nesretnog križevačkog vladike Njaradija, koji se budi uzgred rečeno, volio slikati sa zagrebačkim nadbiskupima, ne mogu se ničim opravdati. Vjerojatno je Njaradi mislio ako će se učestalo pojavljivati uz nadbiskupa Bauera i kasnije nadbiskupa Stepinca da će zakamuflirati pred crkvenom i hrvatskom poviješću svoja unitaristička djela. No tu je gospodin jako pogriješio, povijest ipak pišu oni koji objektivno sagledavaju sve činjenice, koji pišu na temelju arhivske građe i drugih relevantnih dokumenata, a ne oni koji slijepo slijede poteze jednog vladike bez ikakve kritike i razboritog rasuđivanja. Koliko je djelovanje Njaradija bilo perfidno potvrđuje i činjenica kako ni naš nadbiskup Alojzije Stepinac – tadašnji metropolita hrvatskih grkokatolika, nije znao tko zapravo pokraj njega stoji i slika se, te kakvu mu subrat u biskupstvu zapravo perfidnu antihrvatsku politiku pritom iza leđa provodi, uređujući dakako granice Križevačke eparhije u dogovoru sa beogradskim Dvorom prema granicama Karađorđevićeve Jugoslavije. Njaradi je dakle obmanjivao i samog nadbiskupa Stepinca i druge nacionalno osviještene hrvatske biskupe koji bi se zasigurno založili da Križevačka eparhija bude u granicama hrvatske države. Na pitanju granica Križevačke eparhije očituje se tko ima ili tko nema zdrave hrvatske nacionalne stavove. Povijest uči da se ne smije vjerovati osobi koja se zalaže za jugoslavenske granice Križevačke eparhije, bez obzira nosio on i biskupsku krunu na glavi. Vladici Njaradiju se tu i tamo potkrala i koja nesmotrenost pa se slikao i sa srpskim đeneralima koji su 30-tih godina provodili ideju beogradskog kraljevskog dvora o marginarizaciji Hrvata i općenito katolika u nesretnoj tvorevini. Pouka u slučaju Njardija ali i nekih drugih osoba mora se uzeti u obzir i Sveta Stolica treba ubuduće znati da postavljanje za grkokatoličkog biskupa osobe koja nema sposobnosti koja nema izgrađene nikakve nacionalne hrvatske svijesti, niti ikakve vizije, koja besmisleno uništava i ono što je naslijedio kao primjerice Apostolsku administraturu u BiH, nije od koristi ni za hrvatsku Križevačku eparhiju, a niti općenito za Katoličku crkvu na ovdašnjim prostorima. No unatoč svim povijesnim nedaćama, a može se kazati i sumanutim potezima križevačkog vladike Njaradija iz 20-tih godina prošlog stoljeća, Grkokatolička ukrajinska crkva (UGC) u republici Bosni i Hercegovini ostvariti će vlastitu samostalnost. To podrazumijeva i vlastitog egzarha ili apostolskog administratora, s pravom nošenja mitre, koji će na adekvatan način i redovito predstavljati grkokatoličku-ukrajinsku zajednicu na svim crkvenim ali i državnim svečanostima u Bosni i Hercegovini. Ako je 20-tih godina prošlog stoljeća mons. Aleksey Bazyuk uz pomoć katoličkog episkopata u BiH postigao visoku razinu reprezentiranja Grkokatoličke crkve u susjednoj državi, onda je valjda razumno da se i u naše vrijeme postigne barem ona razina od prije devedesetak godina. Da bi UGC u BiH postigla samostalnost primarno je da se dugoročno osigura vlastita egzistencija i da nema nikakve pravne i materijalne nesigurnosti za crkvene službenike.
