Fleksibilnost bizantskog obreda
Bizantskim obredom danas se služi većina Istočnih crkava. Jedna od njih je i Jeruzalemska patrijaršija. Iako je obred bogosluženja u Jeruzalemu gotovo identičan onome na Fanaru (Carigradu) ipak ima nekih razlika. Jedna od njih svakako je čitanje Evanđelja. Naime u Jeruzalemskoj patrijaršiji je običaj da se na liturgiji Evanđelje čita sa trona koji se nalazi na pokrajnjem zidu ispred ikonostasa. Inače je u bizantskom obredu pravilo da se Evanđelje čita sa carskih dveri, dakle neposredno ispred ikonostasa, ili pak sa pomičnog stalka koji se postavlja na soleju (ambonu). Jedinstveni način čitanja Evenđelja u Jeruzalemskoj patrijaršiji u nikojem smislu ne narušava poredak bizantskog obreda kojem Jeruzalemska patrijaršija pripada, čak štoviše ovaj primjer pokazuje da bizantski obred nipošto nije strogo jednoličan, već svaka mjesna crkva može očuvati neku svoju specifičnost unutar tog istog obreda. Težiti za jednoličnošću obreda zapravo nije u duhu bizantske tradicije. Bizantski obred u svojoj biti jest fleksibilan i ostavlja prostor za određene specifičnosti što se lijepo može vidjeti i u Žumberačkoj grkokatoličkoj tradiciji kod paljenja svijeća u crkvi. Poznato je naime da je u Žumberačkoj tradiciji vjekovni običaj da vjernici pale svijeće voštanice na stalcima ispred ikonostasa što odgovara bizantskim izvorima, ali ima primjera da se u novije vrijeme ponegdje svijeće pale pri ulaznim vratima u crkvu. Manje je važno hoće li vjernik zapaliti svijeću ispred ikonostasa ili kod ulaza, puno je bitnije da se to učini sa vjerom i pouzadnjem i da se pritom iskreno moli Onome u čiju čast pali svijeću. Isto tako je važnije da vjernik posluša i usvoji riječi sv. Evanđelja od toga s kojeg se mjesta Radosna vijest navješta, da li s carskih dveri, analoja na soleji ili pak sa trona ispred ikonostasa. Tu zaista vrijedi ona narodna: važan je sadržaj a ne ambalaža.
