Ferman iz 1693. godine koji je onemogućio razvoj Grkokatoličke crkve u Bosni i Hercegovini

Ferman iz 1693. godine koji je onemogućio razvoj Grkokatoličke crkve u Bosni i Hercegovini

Ferman iz 1693. godine koji je onemogućio razvoj Grkokatoličke crkve u Bosni i Hercegovini

U istočnoj Hercegovini i Bosni značajan broj Vlaha i Hrvata prije dolaska Turaka koristio se u liturgiji bizantskim obredom, pismom ćirilicom, a jedan od običaja bila je i Krsna slava ili Krsno ime. Među Hrvatima u Hercegovini Krsne slave uglavnom nestaju negdje u 18. stoljeću, a u pojedinim selima narod je ovaj običaj zadržao gotovo do sredine 19. stoljeća. Zanimljivo, među rimokatolicima u Dubrovačkom zaleđu običaj obilježavanja obiteljskog sveca (Krsno ime) ostao je do dan danas sačuvan baš kao i kod grkokatolika u Žumberku. Dubrovčani i Žumberčani su danas jedni Hrvati katolici koji su sačuvali ovaj stari običaj koji je dakle dio hrvatskog povijesnog identiteta. Prema povijesnim izvorima hercegovačko naselje Trebinje koje se nalazi u zaleđu Dubrovnika bilo je u povijesti duhovno središte vjernika istočnog obreda u Hercegovini. U Trebinju i okolici bio je svojevremeno i jak crkvenosjediniteljski (grkokatolički) pokret. Tu je povijesna kolijevka hercegovačkih grkokatolika. U 17. i 18. stoljeću u Tvrdoškom (Trebinjskom) manastiru nalazimo rimokatoličke misionare koji su dolazili iz Dubrovnika i tu u hercegovačkom kršu među monasima propovijedali crkveno jedinstvo. Upravo iz Trebinja potječu rodovi Raića i Ljubibratića od kojih su neki postali grkokatolički vladike. Najpoznatiji je svakako Petronije Ljubibratić koji je postao grkokatolički vladika Slavonske eparhije sa sjedištem u Pakracu. A Job Raić bio je prvi sjedinjeni (grkokatolički) vladika koji je stolovao u manastiru Hopovo u Srijemu. Kao što je već rečeno svi su ovi nositelji ideje crkvenog jedinstva potjecali sa trebinjskog područja. Zašto je na području Trebinja i okolice bio toliko primjera crkvenog jedinstva? Povjesničari navode kako je u prošlosti narod Istočne Hercegovine, a osobito Trebinja bio katolički, grčkog i rimskog obreda, a tek kasnije dolaskom Turaka stanovništvo pomalo prelazi na pravoslavlje i prekida veze sa Rimom, ali nikad ne potpuno. Od posebne je važnosti odrediti kada točno započinje sustavan prelazak hercegovačkih katolika u pravoslavlje i kada počinje slabiti ideja o crkvenom jedinstvu na području Hercegovine. Konkretno, intenzivni prelasci započeli su 1693. godine neposredno nakon objave sultanovog fermana (dekreta). Taj ferman potpuno je promijenio tijek crkvene povijesti u Bosni i Hercegovini, jer je tim sultanovim dekrtom srpsko pravoslavnom mitropolitu dana ovlast ubiranja crkvenog poreza ne samo nad vjernicima istočnog obreda već i nad rimokatolicima. Za razumijevanje povijesti važno je shvatiti da je ferman isposlovao pećki patrijarh koji je od turskog sultana zatražio da svi kršćani, bez obzira na obred, koji žive na ozemlju Bosne i Hercegovine imaju crkvene takse plaćati pećkom patrijarhu, odnosno hercegovačkom mitropolitu koji je sultanov podanik. Zaista sultan Mehmed udovoljio je pravoslavnom mitropolitu 1693. godine odredivši da svi stanovnici Bosne i Hercegovine imaju plaćati propisane takse (vjenčanja i milostinju) isključivo pravoslavnom mitropolitu. Tko se ne bi pokorio sultanovoj odredbi slijedile su kazne, kako to i stoji u fermanu. Pod takvim uvjetima nasilja i prijetnji mnogi priprosti seljaci naprosto su prihvaćali ono što je vlast tražila te su masovno prihvaćali pravoslavlje. Prijevod sultanovog fermana iz 1693. čuvao se u hercegovačkom manastiru Duži kod Trebinja, a sada se nalazi u Arhivu Hercegvine u Mostaru. Ferman je u djelu “Specifičnost crkvenih prilika u Hercegovini u 17. stoljeću” objavio dr. Andrija Nikić. Zbog iznimne važnosti ovog dokumenta donosimo da u cijelosti. “Sultan Mehmad, sin Ibrahimov. Od velikih poglavica, poglavice preuzvišeni, u svakoj Božjoj pomoći i daru preporučeni bivši Beglerbeže, a sada hercegovački Mutesafire, Bog vas unaprijedio i prosvijetlio svakom naukom podareni hercegovački, gabeonski, doljanski itd. kadije. Bog vas višim znanjem podario. S ovim veličanstvenim pismom koje će vam prispjeti stavlja se do znanja da je Patriku Ipek (pećkom) spojeni kotar Hercegovine i drugim stanujućim krstjanima sa Dekretom (Beratom) imenovani Mitropolit Simijom u Logorište (Ordiju) mome veličanstvu s tužbom se obratio, u kojoj se pritužuje kako u istim kotarima stanujući Latini, Madžari, Šokci Gardijani, Lužani, Arnauti i ostali kristijanski narod i svećenici, koji su od pamtivijeka državne daće u njemu spadajuće milostinje, skupštine i za vjenčanja Mitropoliji i manastiru spadajuće pristojbine Mitropolitu uplaćivali, sada se tomu protive i plaćanju ustrućavaju govoreći: “Mi tebi ne damo, mi ćemo Papi i Rimu plaćati i dati”, te ujedno zamolio da bi se glede toga zapovijed izdala, na temelju koje bi se u smislu postojećih zakona postupati imalo.
Uslijed koje zamolbe nalažem vam da u istim kotarima stanujući Latini, Madžari, Šokci, Arnauti i ostali drugi kristjanski narodi moraju godišnje dadžbe, daće i Patriki i Mitropolitu spadajuće milostinje za vjenčanja i sve ostale male i goleme pristojbine Mitropolitu uplaćivati i po običaju i ustanovljenom zakonu davati. Ako bi koji od svećenika tomu se protivio i opirao, imade Mitropolit po svojem običaju njega urediti, pokoriti bez da mu tkogod tomu na put stane. Nadalje, isti Mitropolit kroz sumnjiva i strašiva mjesta i lakše pristojbine skupljati kad kad i odjeću promjene, te stoga neki zapovjednici: begovi, vojvode, muteselimi, subaše, putnici i drugi govoreći: Ti si samo radi sakupljanja sebi novaca odjeću sebi promijenio, i stoga ga uznemiruju i diraju. Te vam se nalaže da nikomu ne dopuštate da ga uznemiruju ulagam, spahijam, janjičarim i ostali, čuvarima dopuštavat da svećenike jahajuće konje oduzimati smiju, i nemojte da bi se radi ovaki stvari više ovamo prituživali, nego znadite i na ovo moje pismo oslonite se. Pisano dne 15. šabana 1104. (1693.) u logoru polja Bilegrada.