Duhovno promišljanje u Žumberačkom vikarijatu
Smisao svakog duhovnog vodstva jest približavanje vjernika Bogu. Želimo li u župama Žumberačkog vikarijata duhovno napredovati zaista je potrebno poslušati savjet kojeg Crkva daje preko svojih svećenika. Ponekad je za duhovno napredovanje potrebno podnijeti i određene žrtve. Nikome nije lako isključivati iz crkvenog zajedništva pojedince koji su se zapravo svojom vlastitom voljom sami stavili izvan potpunog zajedništva. Ako bratski pozivi ne pomažu i ako grešnik tvrdokorno ustraje u svome uvjerenju moramo ga, unatoč svemu, smatrati “poganinom i carinikom” (Mt 18, 17). Sveti Pavao to izričito traži kod članova Crkve u Korintu kada kaže:” Neka se ukloni između vas” (1 Kor 5,2). To se isključenje na određenom području odnosi na intimno doživljavanje zajedništva u slavljenju svete Liturgije, koja se ne može spojiti s grijehom i ne može se slaviti u “kvascu zlobe i pokvarenosti” (1 Kor 5,8). U tom kontekstu treba razumjeti i one svećenike koji odbijaju slaviti Liturgiju sa onima koje bi prema sv. Pavlu zapravo trebalo ukloniti iz zajedništva kako bi zajednica ostala čista. Rezimirajući duhovnu stvarnost na određenom području potrebno je sa svetim Ivanom Boscom zaključiti kako “tamo gdje euharistijski život počinje padati tamo se približava smrt”. Na vidjelo sve više izlazi kako su osim dobrih sijača na Njivi Gospodnjoj u proteklom vremenu snažno djelovali i oni drugi sijači koji su u izobilju sijali kukolj zla i grijeha. Taj “kukolj zla” konkretno znači namjerno suzbijanje unutar crkvenog zajedništva koje se manifestira među ostalim i nedonošenjem zajedničkih odluka. Nasuprot tome još je II. Vatikanski koncil preporučio da se duhovne osobe u donošenju važnih odluka “ne propuste savjetovati sa drugima”. U iskrenom i povjerljivom dijalogu, u razmjeni misli i gledišta pronaći će se mnogo lakše ispravno rješenje i pravilniji put, a ujedno i podijeliti odgovornost, koja ne spada samo na jednu osobu, nego na cijelu zajednicu, koja je sudjelovala u donošenju određenih odluka. Ukoliko se na određenom području ne ostvaruje spomenuto zajedništvo crkvenih osoba onda se u zajednici zapravo događa tzv.”protusvjedočanstvo”. Oni koji bi trebali biti “znak” svjedočanstva svetosti zapravo postaju sami protusvjedočanstvo vlastite kršćanske vjere. Jednostavno rečeno: ne postaju više znak koji pokazuje put, već krivi znak, koji zavodi vjernike Žumberačkog vikarijata s pravog puta. Na ovome mjestu poslužimo se onom narodnom poslovicom koja kaže kako: Nijedan cvijet nema ugodniji miris od svježe rascvalog ljiljana. Ali kad on uvene i osuši se, jedva ćemo naći cvijet, koji bi više od njega zaudarao”. U prenesenom smislu riječi slobodno možemo zaključiti da isto vrijedi i za živo cvijeće tj. ljude u Božjem vrtu naše zajednice. Strašno je čuti kako značajan broj ljudi više “ne osjeća s Crkvom”. No upravo je to posljedica mnogih nagomilanih i neriješenih problema unutar same Crkve. Jedan je svećenik postavio teško ali sasvim legitimno pitanje: da li mi izgrađujemo kraljevstvo Kristovo u dušama ili ga lošim primjerom rušimo? Svatko neka dade odgovor vlastitoj savjesti. Nedostatak ljubavi veliki je problem današnje Crkve. Zapravo zajednica u kojoj ne vlada ljubav osuđena je na smrt. Pogledajmo samo neke samostane i sjemeništa u kojima je nestalo ljubavi u što se pretvaraju. Nema Božjeg blagoslova ni podmlatka. Kao što jedan cvijet ne može cvasti bez topline sunca, jednako tako niti jedna duša ne može živjeti bez ljubavi. Napustiti sklad ljubavi i istinskog zajedništva u određenoj crkvenoj instituciji znači pretvoriti ih u tamnice. Kad nestane ljubavi onda u određenoj zajednici više nema spone što bi povezivala srca duhovnih osoba. A onda iz takvih mjesta i sredina ljudi odlaze bez povratka. Jasno je da su pojedinci u crkvenim institucijama naprosto učinili pogreške u postupanjima iako možda nisu imali lošu namjeru. To je slično kada je čovjek htio ubaciti kvasac u tijesto kako bi zatim ispekao kruh, no kvasac je slučajno pao izvan posude, a ovaj to nije niti primjetio. Uzalud se dalje trudio jer rezultata nije bilo. Kruh nikada nije ispečen jer je u jednom trenutku naprosto došlo do pogreške u postupanju. Tako je i u duhovnom životu zajednice u pojedinim sredinama naprosto došlo do pogreške određenih osoba. Nedostatak radosti također ukazuje na probleme. Jer ako ljudi na duhovnim osobama ne vide radosti to je znak da s tim duhovnim licima nešto nije u redu. Kršćanin, a posebice duhovni otac mora biti radostan. Ima na žalost slučajeva da je nedostatak duhovne radosti povezan s narušenim redosljedom vrednota. Ukoliko Bogu posvećena osoba nema jasan moralni vrijednosni sustav, i ukoliko vrši neku od važnijih službi u Crkvi, prijeti stvarna opasnost da će takva osoba “poput zatrovanog izvora unijeti otrov u bistrinu potoka što teče i svoj će nemir i svoje nezadovoljstvo prenijeti na druge…” Bez životne radosti i vedrine i posvećena osoba na žalost može za druge postati teška, sumorna i prazna. Ukoliko pak povrh svega nema duboke i prave vjere u Raspetog i Uskrslog Krista onda će i logika Kalvarije biti nerazumljiva. Naime Kalvarija ima svoju logiku, koja je oprečna svim kategorijama mišljenja ovozemaljski orijentiranih ljudi. A kad se takva situacija u osobi dogodi onda slijedi udar “sjekire Božje” koja suho i beskorisno stablo obara na tlo svojom kaznenom pravednošću. Bog ponekad djeluje snažno jer vidi da pojedinci “zlim tumačenjem nakana i namjera ubijaju u dušama svaku pozitivnu inicijativu”. Ti su pojedinci unutar Crkve, kako je kazao jedan teolog, “grobari skladnog i zajedničkog života u zajednici”. Na žalost oni sami ne vide plijesan na svom životnom stablu. No ne budimo i mi kritizeri pa zaključimo ovim lijepim mislima:
Gospode, probudi svoju Crkvu, ali najprije počni od mene!
Gospode, izgrađuj svoju zajednicu, ali najprije počni od mene!
Gospode, neka tvoj mir zavlada cijelom zemljom, ali ga najprije meni udijeli!
Gospode, donesi svoju ljubav i istinu svim ljudima, ali najprije počni od mene!