Doprinos banjalučkog biskupa fra Marjana Markovića razvoju grkokatoličke Crkve u BiH
Dismembracija Križevačke eparhije i uspostava novog Grkokatoličkog ukrajinskog egzarhata u Bosni i Hercegovini zasigurno je trenutačno najvažnije pitanje u Križevačkoj eparhiji. Iako nekadašnja grkokatolička Apostolska administratura a sadašnji Vikarijat u Bosni i Hercegovini već odavna djeluje kao samostalna cjelina pravno to pitanje ipak treba trajno riješiti osnivanjem samostalnog Egzarhata i imenovanjem novog grkokatoličkog biskupa za područje Bosne i Hercegovine. Ponekad se mogu čuti pitanja: nije li za uspostavu novog Egzarhta potreban veći broj vjernika? Na to pitanje daje odgovor upravo jedna biskupija u BiH, a radi se o Trebinjsko-mrkanskoj biskupiji koja ima de facto manje vjernika nego sadašnji Grkokatolički vikarijat u BiH, ali ona ipak djeluje kao samostalna biskupija pod upravom mostarskog biskupa. Dakle Trebinjska biskupija potvrđuje da broj vjernika nije važan za uspostavu i opstojnost neke biskupije u Bosni i Hercegovini. Pravi je razlog da se osnuje egzarhat ili biskupija zapravo pastoralna potreba i teritorijalna inkorporiranost određene crkveno-pravne osobe u postojeću biskupsku konferenciju. Nije prirodno da se određenom crkven-pravnom osobom kao što je vikarijat upravlja iz druge države. Novi Grkokatolički egzarhat u BiH biti će sastavni dio Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine. Povijest je pokazala da katolički biskupi u Bosni itekako brinu za grkokatoličku zajednicu koja je tu kontinuirano prisutna već gotovo 130 godina (od 1890.). Za njih je brinuo tadašnji sarajevski nadbiskup Josip Stadler, a posebnu skrb za doseljenje Ukrajince-grkokatolike iskazivao je i banjalučki biskup fra Marijan Marković. Najveći broj galicijanskih grkokatolika doselio je upravo na područje Banjalučke biskupije, a biskup Marković preko svog svećenika fra Mirka Šestića vodi duhovnu skrb za nove doseljenike. Malo je poznato da je prvog grkokatoličkog župnika u BiH (Prnjavoru) o. Andriju Segedija Zemeljskoj vladi preporučio upravo banjalučki biskup Marković. Zemaljska vlada iz Sarajeva prihvatila je prijedlog biskupa Markovića i o. Andrija Segedi mogao je doći u Bosnu. Križevački vladika Julije Drohobecki posebno je zahvalio biskupu Markoviću što je preko Zemaljske vlade osigurao plaću od 1000 forinti ua o. Andriju Segedija (Dobri pastir I-IV, Sarajevo 1966). Dakle banjalučki biskup je najzaslužniji što su ukrajinski grkokatolici u BiH dobili stalnog svećenika kojeg je plaćala država. Da nije bilo djelovanja biskupa Markovića svećenik ne bi dobio državnu plaću i vjernici naprosto ne bi imali dušobrižnika. Prema svim dostupnim podacima banjalučki biskup fra Marijan Marković radovao se kolonizaciji grkokatolika na području svoje biskupije te je na sve načine pomagao ukrajinskoj zajednici. Konkretno je vodio brigu oko osnivanja novih grkokatoličkih župa. Njegov suradnik fra Mirko Šestić predložio je nakon obilaska terena osnivanje novih grkokatoličkih župa u Devetini, Dubravi i Kamenici. Za župu u Kamenici fra Šestić doslovno piše kako ju je “veoma nužno osnovati” te navodi kako novu grkokatoličku crkvu treba podići na mjestu koje narod naziva Kozja glavica (Izvještaj biskupskom Ordinarijatu u Banja Luci 1901.). Fra Mirko Šestić u svojim izvještajima biskupu uvijek napominje kako je u svemu u “dogovoru s mjesnim grkokatoličkim župnikom o. Andrijom Segedijem”. Po svemu sudeći franjevci i grkokatolici su početkom 20. stoljeća veoma dobro surađivali na području banjalučke biskupije. Tu tradiciju svakako treba nastaviti i dalje.
