Crkva mora naviještati Boga koji traži svaku izgubljenu ovcu
Kao odvjetnica ljudske transcedencije Crkva se u svakom vremenskom periodu ljudske povijesti aktivno i djelotvorno uključuje u stvaranje smisla u svijesti svakog čovjeka. I u našem vremenu Crkva se bori protiv prividnog besmisla i usmjerava našu svijest prema pravom smislu života a to je upućenost na Boga i vječni život. Kao kreativna snaga koja nikada ne gubi na značaju i uvijek traži nove načine evangelizacije Crkva nam neprestano približava istinsku zbilju o Božjem utjelovljenju u Isusu Kristu. Današnji svijet pokušava ponajprije kroz medije plasirati tezu kako je kršćanska “istina onostranosti nestala”, a sada vrijedi njihova (bezbožna) “istina ovostranosti koju treba promicati”. Crkva u Žumberačkom vikarijatu dakako na takve teze ne može ostati sasvim nijema. Ne želimo zaključiti kako je na snazi “Crkva šutnje” iako se ponekad stječe upravo takav dojam. Ne smije se stoga gubiti snaga propovijedanja iako ponekad djelujemo u duhovno nepovoljnom okruženju. Treba naviještati Boga koji je blag i koji traži svaku “izgubljenu ovčicu”, koji nikoga ne ostavlja u njegovoj samoći. U svim vremenima tijekom povijesti bilo je ljudi koji su odbacivali kršćanstvo u njegovoj prvotnoj jezgri, a ni sama Crkva nije bila lišena velikih pogrešaka, ali to nas nikada ne smije pokolebati u evangelizaciji. Crkva uvijek prije moralnih zahtjeva treba staviti praiskonsku izvornu poruku kršćanstva koja glasi: Isus iz Nazareta je utjelovljeni Bog. Tu se krije mistika svakodnevnice koja nam je svima potrebna. Tu je skrivena kristološka struktura čitavog stvorenja. U ovoj godini Svetog Duha potrebno je osvježiti pamćenje kako je Crkva sredstvo za tješnje sjedinjenje s Bogom i kako Crkvom prije svake uprave upravlja sam Sveti Duh. Bog sam želi da njegova sveta Crkva bude vjerodostojna, zajednica u kojoj ljudi imaju iste ideale, da pomažu jedni drugima i međusobno se podupiru. U konačnici Crkva današnjice više ne želi odlučivati o ljudima, nego s ljudima. I naš Žumberački vikarijat kao mala duhovna oaza istočnog obreda u prostranstvu latinskog obreda Hrvatske crkve zapravo treba biti “Ecclesia semper reformanda” (Crkva koja se trajno obnavlja). Zajednica se pak obnavlja ako se određena pažnja posvećuje i izgubljenim ovčicama ili kako ih nazivaju pastoralni teolozi “crkvenim udaljenicima”. To su oni koji jesu članovi Crkve ali su se iz nekog razloga udaljili od hijerarhijskih struktura i vlastite župne zajednice. Njih svakako treba privući nazad u stado Kristovo, a to je moguće postići samo misionarskim žarom “prvotne evangelizacije” i u atmosferi međusobnog poštovanja. Treba se stoga na tom putu povratka “crkvenih udaljenika” čuvati svake crkvene ukočenosti ili tradicionalne okamenjenosti duha. Zastarjele forme ponekad ne daju željene rezultate stoga treba posegnuti za novim modelima koji rastapaju granice između crkvenih službenika i onih koji su se od Crkve udaljili. Crkva zaista ima snagu popuniti duhovnu prazninu koja je u društvu nastala kao posljedica pretjeranog individualizma. Unutrašnja arhitektura Crkve pokazuje da postoje snažni duhovni stupovi koji mogu društvo sačuvati od moralnog urušavanja. Krist nas kao izgubljenu ovčicu traži, odazovimo mu se.