Biti u Božjoj blizini znači živjeti u raju
U ove velikoposne dane na intenzivan način živimo svoju kršćansku vjeru. Razgovaramo međusobom o teološkim stvarima i rastemo u vjeri. Često puta se događa da vjerni narod pita svećenika što je to pakao? Naša slika pakla uglavnom se predstavlja kroz prikaz ognja i demona. No što je zapravo pakao? Ako želimo da vjernici Žumberačkog vikarijata proniknu u sav misterij pakla onda se moramo vratiti na same početke stvaranja čovjeka. Pakao je zapravo sušta suprotnost od raja. A raj je potpuno zajedništvo s Bogom. Biti u Božjoj blizini znači živjeti u raju. Nasuprot takovom blaženom i mirnom stanju duše stoji pakao u kojem vlada trajni nemir. Agonija je to kojoj nema kraja. Pakao je najkraće opisan u rečenici: mjesto bez ljubavi. Mjesto je to ili još ispravnije rečeno stanje u kojem nema nikakve nade da će ikada biti bolje. U tom stanju nalaze se duše onih ljudi koji su za vrijeme svog života počinili takve grijehe koji se ne mogu oprostiti. Završavaju u paklu i oni koji se ne žele pokajati za svoje grijehe iako znaju da odlaze na sud Božji. Čovjek sam po sebi teži dobru i želi biti u Božjoj blizini ali napasnik tj. đavao čovjeka navodi na otpad od Boga i na zlo. Dok promišljamo o tim stvarnostima lako bi nam se moglo dogoditi da podcijenimo djelovanje đavla kojem je cilj napuniti pakao sa dušama ljudi. Đavao je taj koji je neprestano uz čovjeka od samih početaka. Gleda ga i ujedno mrzi jer je čovjek prelijepo stvorenje Božje – konačno stvoren na sliku Božju. Đavao čovjeka mrzi nizašto, znači bez ikakvog razloga. Nikada ne smijemo smetnuti s uma da je prava bit đavla u tome da mrzi bez razloga. To je on – mrzitelj čovjeka od početka. Napasnik je bio u Edenskom vrtu uz Adama i Evu, napastovao je Joba i druge osobe iz Starog zavjeta, a konačno vidimo ga kao vrhunskog poznavatelja Svetih pisama dok u pustinji iskušava Gospodina Isusa. Demonska logika je uvjeriti čovjeka u laž, a najveća je đavlova laž da pakao ne postoji. On bi rado nas sve uvjerio u svoje “istine”. Zlo želi da se naš pogled svrne na nebitne svakodnevne stvari i da Crkva vjernicima priča o svemu i svačemu samo ne o stvarnosti postojanja pakla. A sam Gospod želi da se preko njegovih službenika progovori vjernicima upravo o stvarnosti pakla. Jer govoreći o paklu Crkva čini svoje osnovno poslanje – spašava duše ljudi.
Sveti Duh kroz vrijeme vodi Crkvu koja i u ovom Velikom postu ili Korizmi potiče vjernike na sabranost misli i na produbljivanje svoga znanja o stvarnostima onkraj našeg vremena.